Prije nešto više od 12 godina na tržište je izbačena igra koja mijenja živote. Zvuči smiješno, ali Call of Duty 4: Modern Warfare doista je bio toliko značajan. Igra je to koju mnogi i danas pamte kao vlastiti ulaz u svijet online gaminga te proizvod koji je godinama nakon izlaska služio kao ogledni primjer igre koja je uspjela ono što gotovo nitko nije – igračima u istom paketu ponuditi vrhunsko iskustvo na mreži i odličnu kampanju za jednog igrača. Call of Duty i dan-danas je jedna od rijetkih franšiza koje ne kupujemo samo zbog jednog elementa, već svake godine očekujemo zaokruženi paket. 

Nažalost, proteklih je nekoliko godina serijal, iako nemjerljivo uspješan, bio na silaznoj putanji. Zub vremena nagrizao je tehnologiju na kojoj je temeljen, a manjkavosti su u usporedbi s modernim igrama bile više nego očite. Upravo zato, Activision i Infinity Ward odlučili su nanovo oživjeti Modern Warfare i krenuti ispočetka, s novom pričom, novim (i pokojim starim) likovima i novom tehnologijom.

Proxy ratovi

Kampanja Modern Warfarea smještena je u suvremeno doba. Igra prati zajedničke pokušaje CIA-e i britanskog SAS-a da stabiliziraju vojno-političku situaciju u izmišljenoj bliskoistočnoj zemlji Urzikstan, boreći se pritom s terorističkim snagama organizacije Al-Qatala i odmetnutih ruskih vojnika čiji vođe ne prezaju ni pred čime, uključujući korištenje kemijskog oružja, u pokušaju da zadrže kontrolu nad područjem.

Autori igre vješto su uspjeli izbjeći politiziranje, usprkos snažnoj političkoj važnosti tema koje priča opisuje, te prebaciti fokus na ljudsku dramu i akciju po kojoj je serijal poznat. Prema uzoru na TV serijale poput Historyjevog Sixa (s kojim igra dijeli i glavnog lika, Barryja Sloanea koji tumači kapetana Johna Pricea), kampanja miješa žestoke akcijske sekvence sa sporijim dijelovima, u kojima, najčešće kroz međuscene, upoznajemo likove, njihove motive i planove, te se pripremamo za nastavak napucavanja. Tijekom čitave kampanje, nešto više od šest ili sedam sati, napetosti ne nedostaje, kao ni trenutaka koji mogu šokirati – poput igranja iz perspektive maloljetne djevojčice koja u selu pod opsadom, napadnuta kemijskim oružjem, oduzima život vojniku koji joj želi zlo. Modern Warfare nikad ne odlazi predaleko, kao što je svojedobno učinio Modern Warfare 2 misijom “No Russian”, no neupitno je kontroverzan na više razina, što ga u konačnici čini iznimno zabavnim.

Koncept kampanje omogućuje da igru igramo u epizodama, s obzirom na to da su poglavlja više-manje samostalna, iako povezana snažnim narativom, što je posebno dobro ako za igranje imate malo vremena i kampanju želite presjeći pokojom rundom multiplayera. Ipak, zbog napete priče i vrlo dobre izvedbe, nemojte se začuditi ako je odigrate u jednom sjedenju.

Carevo novo ruho

Kampanje igara Call of Duty oduvijek su izgledale dobro, a manjkavost stare tehnologije najvidljivija je bila na mreži. Ovaj put takvih problema nema, pa Modern Warfare izgleda i izvodi se nevjerojatno dobro, čak i u multiplayeru. Brojne promjene, poput uvođenja jednostavne balistike, realističnijih animacija i fizike, te uvođenje opsežnijih modova i složenijih mapa, unaprijedile su igru, no nisu je učinile neprepoznatljivom. Ovo je i dalje dobar stari Call of Duty, što se osjeti čim prvi put zapucate.

U središtu igre još uvijek su relativno mali načini igre, nabijeni akcijom, u kojima se timovi od šest igrača nadmeću u pokušaju da sakupe više ubojstava, osiguraju više kontrolnih točaka, ili naprosto istrijebe protivnički tim. TDM, Domination, Headquarters, Kill Confirmed, Hardpoint i slični modovi, jednako su zabavni kao prije, a onima koji su spremni na novosti, razvojni je tim pripremio modove poput Ground Wara, u kojem suprotstavljene strane broje čak 32 igrača i raspolažu nizom vozila poput helikoptera, tenkova i lakih transportnih četverokotača. Ground War, iako zabavan, pati zbog vrlo kratkog TTK-a (time-to-kill), zbog kojeg djeluje nedorečeno i lako se pretvara u festival kampiranja. Vozila su moćna i na terenu korisna, no nedostaje im stvarne dubine, kakvu viđamo u igrama koje ih tradicionalno koriste. To ne znači da je Ground War loš – dapače, odličan je – no ne predstavlja mod na koji pomislimo kada poželimo igrati Call of Duty.

Apsolutna zvijezda novog Modern Warfarea jest mod Gunfight. Taj mod za četiri igrača dijeli nas na timove od dva člana te nam daje nasumično oružje i baca nas u mikro arene, u kojima runda traje svega nekoliko sekundi. Pobjeda u ovom modu osigurava se sirovom vještinom, više nego bilo čim drugim, te predstavlja izvrsnu razonodu u popodnevnim satima, ali i odličnu priliku za natjecanja – organizirane ili ležernije prirode.

Poput ranijih igara Call of Duty, Modern Warfare donosi elaborirani sustav napretka. Otključavanjem stupnjeva razvoja (činova) svog vojnika otključavamo nova oružja i perkove, a korištenjem oružja sakupljamo iskustvo kojim, pak, možemo nadograditi svako pojedinačno oružje. Svako od njih ima dodatke poput različitih optika, alternativnih cijevi i nastavaka, te nebrojeno mnogo estetskih dodataka, pa će za otključavanje svega biti potrebno doista mnogo vremena. Nažalost, Infinity Ward zapeo je na balansiranju, pa većina igrača na terenu trenutačno koristi šačicu istih oružja, poput notornog M4A1, no vjerujemo kako će se na tome poraditi i da ćemo uskoro imati razlog odabrati nešto opskurnije.

Bila bi šteta da do toga ne dođe, jer Call of Duty: Modern Warfare doista predstavlja igru koju bismo mogli igrati mjesecima.