Ako pratite tržište mobilnih uređaja, sigurno znate da Google u njemu sudjeluje s vlastitim uređajima još od samih početaka Androida. Naravno, govorimo o obitelji uređaja Nexus, koja se sastojala od telefona i tableta koje je za Google proizvodio uvijek neki drugi veliki proizvođač uređaja (HTC, Samsung, LG), ali prema Googleovim specifikacijama. Te uređaje krasile su dobre specifikacije, najnovija inačica Androida bez ikakvih dodatnih aplikacija, ali i prilično pristupačna cijena.

S posljednjim Nexusom, Nexusom 6P, Google je odlučio promijeniti priču – cijena telefona porasla je na razinu ostalih premium uređaja iste generacije, a Google se u pogledu mogućnosti uređaja odlučio natjecati s najboljima. Nexus 6P bio je posebno specifičan prema kvaliteti kamere, a fokus na tu značajku telefona Google je odlučio nastaviti i s nadolazećim uređajima inkarniranim u sklopu nove serije Pixel.

Iz Nexusa u Pixel

Prvi uređaji iz obitelji Pixel pojavili su se na tržištu prošle godine, a prije nekoliko mjeseci Google je predstavio i njihove nasljednike druge generacije. Iako je tehnički riječ o množini, seriju Pixel čine zapravo samo dva različita uređaja unutar pojedine generacije – obični Pixel i nešto veći Pixel XL. Uređaji druge, aktualne generacije, nose ime Pixel 2 i Pixel 2 XL. Dva su uređaja zapravo iznimno slična, a razlikuju se u veličini (5 naprema 6 inča), razlučivosti i omjeru stranica ekrana te kapacitetu integrirane baterije.

Mi smo na testiranje dobili Pixel 2 XL, dostupan u dvije boje (posve crna i kombinacija bijele i crne) i dva kapaciteta interne memorije – 64 ili 128 GB. Naš testni uređaj bio je posve crn i sa 64 GB memorije. Kapacitet interne memorije prilikom odabira dosadašnjih Pixel uređaja nešto je bitniji nego kod konkurencije, jer nema utora za micro SD karticu, i samim time proširivanje kapaciteta memorije.

Pixel 2 XL isporučuje se s brzim punjačem, kompatibilnim USB-C kabelom, USB-C audioadapterom, USB-C OTG adapterom te alatićem za izmjenu nano SIM kartice. Pixel 2 linija uređaja ujedno je jedna od rijetkih s podrškom za eSIM tehnologiju, no kako je podrška za eSIM kod nas još uvijek u povojima, u uređaj ćete zasad morati umetnuti hardverski SIM.

Kao što možete pretpostaviti prema ovoj listi dodataka, novi Pixel nema 3,5-milimetarski priključak za slušalice, baš kao ni novi iPhonei. Marš tehnologije je neumoljiv, a Google očito nije u tom smislu htio ostati iza Applea. Osim toga, izbacivanje audiokonektora pružilo je priliku tvrtki da se okuša u dizajnu vlastitih Bluetooth slušalica pod imenom Google Pixel Buds. OTG adapter vrlo je zgodan dodatak, a koji nam omogućuje da na telefon priključimo USB memoriju, baš kao i na klasično računalo.

Naposljetku, tu je i adapter za napajanje u paru s USB-C kabelom (USB-C konektor je na oba kraja kabela). Adapter podržava brzo punjenje, no izlazna snaga ograničena je na 10,5 W, što znači da se uređaj puni osjetno sporije nego, primjerice, OnePlus 5 iz svog Dash Chargera. S druge strane, sporije punjenje ima pozitivan utjecaj na vijek trajanja baterije pa se čini da je tu Google tražio nekakav balans između brzine punjenja i trošenja ćelija u bateriji. Podrške za bežično punjenje, nažalost, nema.

U Pixel 2 XL ugrađena je baterija kapaciteta 3.520 mAh, što je natprosječan kapacitet za današnje pojmove, čak i kad je riječ o uređaju s većim ekranom. U našem kratkom testiranju autonomija se pokazala vrlo dobrom – uz ručno postavljenu svjetlinu ekrana od 65% (tvornički definirana vrijednost) iz drugog punjenja uređaja izvukli smo nešto više od 4 sata rada s uključenim ekranom, odnosno preko 31 sat ukupne autonomije.

Razvlačenjem do ergonomije

Jedna od većih promjena koju Pixel 2 XL donosi u odnosu na svog prethodnika prve generacije je promijenjeni format ekrana. Novi uređaj, naime, raspolaže ekranom omjera stranica 18:9, razlučivosti od 2.880×1.440 točaka i zasnovanom na P-OLED tehnologiji. Stariji uređaj imao je klasični 1440p ekran omjera stranica 16:9. Promjenom formata ekrana postignuta je mnogo bolja ergonomija, realno dosta velikog uređaja, kojim je sada lakše manipulirati jednom rukom.

Korejski LG zaslužan je za proizvodnju kompletnog Googleovog uređaja pa tako i za ekran koji je u starijem Pixelu XL potpisivao Samsung, a ostatak uređaja proizveo je HTC. Ako ste čitali recenzije Pixela 2 XL američkih novinara koji su uređaj nabavili čim je lansiran, poznato vam je da je implementacija LG-jevog POLED ekrana na ovom uređaju dosta kontroverzna.

Ukratko, korisnicima se nije svidjela kalibracija ekrana, odnosno relativno isprana reprezentacija boja, plavi ton koji ekran dobiva kada na njega gledamo pod kutem. Neki su se požalili i na burn-in efekt kojem su OLED ekrani skloni te probleme s uniformnošću prikaza boja, odnosno pojavljivanja mikrotekstura unutar područja koja bi trebala biti posve uniformna. Google je na te kritike odgovorio povećanjem jamstvenog roka s jedne na dvije godine (na račun burn-ina), za neke su probleme obećane softverske zakrpe, a treći su, recimo, ignorirani. U međuvremenu je došlo do nekoliko softverskih nadogradnji tvornički instaliranog Androida 8.0 Oreo pa se postavlja pitanje što je popravljeno.

Na našem primjerku boje doista ne izgledaju tako saturirano kao na, primjerice, Samsungovim perjanicama, no to ne smatramo problemom. Boje na Pixelu 2 XL u ovom trenutku izgledaju zapravo prilično prirodno, odnosno točno, što će cijeniti svi oni korisnici koji i na monitoru cijene točnost boja. “Isprani” prikaz plod je boljih mogućnosti kalibracije boja koju nudi Android Oreo, ali i same odluke Googlea da se ekran kalibrira na D6500 profil, odnosno da se cilja na točan prikaz boja, a ne na “vau” efekt. S druge strane, s tim istim nadogradnjama Google je dodao supersaturirani mod u kojem su boje vrlo kričave, a temperatura boja podešena na nižu, pa samim time i topliju razinu.

Burn-in primijetili nismo, iako je činjenica da je telefon u našim rukama bio dosta kratko. Također, ne možemo se požaliti ni na mikroteksture u bojama. Maleni problem postoji ako se svjetlina ekrana jako smanji i baš tražite taj efekt, no pri normalnom korištenju, nećete ga uočiti. Ono što postoji, jest pojavljivanje plavog tona preko cijelog ekrana kada se mobitel zakrene iz idealnog položaja. Iskreno, to nije nešto oko čega ćete lomiti glavu u praksi, ali pomalo je smiješno da Googleov najskuplji telefon u 2017. godini ima jednake probleme kao Samsungovi otprije pet godina, kada je tvrtka počela s uporabom AMOLED ekrana. Ekran službeno ne podržava standard HDR10, no kao i na originalnom Pixelu XL, moguće je gledati HDR filmiće s YouTubea.

U skladu s trendovima, ekran novog XL-a maksimiziran je u odnosu na gabarite kućišta, no lijevi i desni rub okvira ekrana prilično su vidljivi. S druge strane, to uvelike olakšava vertikalno držanje uređaja kada se igramo ili gledamo video. Rubovi zaštitnog stakla (Gorilla Glass 5) zaobljeni su u odnosu na kućište telefona, što je dodatno naglašeno i zaobljenim kutovima samog ekrana. Multimedijske mogućnosti naglašene su i implementacijom glasnih i natprosječno kvalitetnih stereo zvučnika.

Robusna zadnjica

Kućište novog Pixela XL izrađeno je od jednog komada aluminija koji je manjim dijelom kombiniran sa staklom. Točnije, na prvoj generaciji Pixela staklo je prekrivalo gornju polovicu poleđine uređaja, a na novom modelu zauzeta je samo jedna petina. Korištenje stakla na poleđini uređaja prilično je u trendu jer proizvođačima olakšava funkcioniranje antene, a i izgleda šminkerski. Klasično aluminijsko kućište, s druge je strane, mnogo robusnije. Google je u ovom smislu napravio još ustupaka praktičnosti pa ne samo da se koristi puno aluminija, već je on i blago hrapav, što značajno smanjuje mogućnost klizanja, a pritom je i mnogo manji magnet za otiske prstiju. Kućište je otporno na prašinu i vodu prema standardu IP67, što znači da uređaj tolerira urone u vodu do dubine od jednog metra i u trajanju do 30 minuta.

Na poleđini, pri samom kraju aluminijskog dijela, smješten je senzor otiska prsta. Mjesto je odabrano odlično jer kažiprst desne ili lijeve ruke prirodno pada na senzor čim telefon uzmemo u ruke. Na točnost i brzinu prepoznavanja otiska nemamo nikakvih zamjerki, a pohvaljujemo dodatni štos – u opcijama je senzor moguće pretvoriti u mali touchpad kojim možemo spuštati i dizati okvir s notifikacijama.

Googleovi dizajneri malo su se poigrali s pozicijom tipki pa su i tipka za buđenje/uključivanje telefona i tipke za podešavanje glasnoće smještene na desnom boku uređaja. To je malo čudno na prvu loptu, ali dobiva smisao ako uzmemo u obzir da je prečica za uključivanje kamere dvostruki klik tipke Power, a jednom od tipki za glasnoću okidamo fotku. Da su tipke postavljene na suprotnim bokovima, korištenje fotića na ovaj način bilo bi neprirodnije.

Google prema uzoru na HTC, na Pixelu 2 nudi još jednu foru – stiskanjem donjeg dijela uređaja pokreće se Google Assistant ako je on konfiguriran za korištenje. Korištenje Googleova virtualnog asistenta moguće je isključivo ako je softver telefona podešen na neki od podržanih svjetskih jezika. Ako želite koristiti hrvatski, opcija stiskanja rubova telefona ostat će neiskorištena jer je, nažalost, nije moguće preprogramirati na neku drugu funkciju.

Što se tiče hardverskih mogućnosti, Pixel 2 XL ne razlikuje se mnogo od ostalih flagshipova. Uređaj pogoni Qualcommov Snapdragon 835, kombiniran s 4 GB radne memorije i 64, odnosno 128, GB flash memorije. Pixel s druge strane ima dodatni koprocesor pod imenom Pixel Visual Core, no o njemu nešto više u okviru uz tekst.

Fotografije za pamćenje

Udarna značajka posljednje dvije generacije Googleovih telefona (Nexus 6P i Pixeli prve generacije) bez sumnje je kamera, a s Pixelom 2 XL, odnosno i Pixelom 2, s obzirom na to da se koristi isto rješenje, Google ponovno impresionira. Stražnja kamera temeljena je na1/2,6-inčnom senzoru razlučivosti 12,2 MP, opremljenom Dual Pixel faznim i laserskim sustavima za autofokus, optičkom i elektroničkom stabilizacijom i optikom s otvorom blende f/1.8. Tu je i nezaobilazna dvotonska bljeskalica. Prednja kamera ima otvor blende f/2.4 i senzor od 8 MP, što za današnje vrijeme nije baš impresivno (Galaxy S8+, primjerice, ima otvor blende f/1.7 čak i na prednjoj kameri).

No kad je riječ o foto i video mogućnostima kamera na mobitelima, sirove specifikacije čine samo polovicu kompletne priče. Senzori na mobitelima patetično su maleni, i samim time imaju osjetno lošije mogućnosti nego oni na velikim fotoaparatima. Isto se može reći i za leće, odnosno optiku, koja stoji ispred senzora – zbog malih dimenzija nema tu puno mjesta za inovacije. S druge strane, telefoni zbog visokih performansi čipova i više kompleksnosti softvera imaju osjetno veće mogućnosti softverske manipulacije fotografijama, i upravo se na tu prednost oslanja Google svojim algoritmom HDR+.

• +8

Brzim snimanjem nekoliko različito eksponiranih fotografija i automatskim sklapanjem u konačnu fotografiju boljeg dinamičkog raspona i s manje digitalnog šuma, Pixel 2 XL kreira fotografije kao niti jedan drugi uređaj do sada. Autofokus je iznimno brz i točan, a fotografije prekrasne i oštre, s golemom količinom detalja čak i kada se fotografiju zumira. Kamere na ostalim mobitelima često pate od pretjerivanja sa softverskim oštrenjem, što rezultira posterizacijom tekstura i artefaktima, no Googleova softverska magija uspijeva izbjeći te probleme. Prilikom snimanja u uvjetima lošeg osvjetljenja rezultati su također vrlo dobri, sa zadržavanjem detalja i dobre saturacije boja.

Još jedna jaka strana Pixelove stražnje kamere je portretni mod, koji usprkos korištenju jedne kamere (u odnosu na, primjerice, iPhone), odrađuje iznimno dobar posao – bolji nego svi drugi mobiteli koje smo isprobali. Googleov softver bolje raspoznaje što je fokus kadra te zamućivanje prirodnije izolira subjekt od pozadine. Ne primjenjuje se tu samo gradijentno zamućivanje pozadine, već i dodavanje oštrine i mikrokontrasta. Googleova aplikacija za snimanje ima još jedan trik. Standardno se uz svaku fotku snima i nekoliko sekundi videa prije i poslije okidanja fotografije, što je dosta zgodno za davanje dodatnog konteksta fotografiji.

Podrška za video također je dosta dobra, s opcijom snimanja 4K videa pri 30 fps, odnosno 1080p videa pri 60 fps, odnosno 120 fps u Slow Motion modu pri razlučivostima 1080p i 720p.

Kvaliteta prednje, odnosno selfie, kamere je solidna, no vidjeli smo i bolje uratke. Možda ne bismo bili toliko razočarani kvalitetom prednje kamere da stražnja nije toliko dobra, no što je, tu je. Pixel 2 XL ionako baš i nije ciljan na korisnike koji snimaju mnogo “sebića”.

Čisti Android Oreo

Naposljetku, tu je i softver, tradicionalno najjači adut Googleovih telefona. Pixel 2 XL stiže s instaliranim najnovijim Androidom 8.0 Oreo u neokaljanom izdanju, što znači bez ikakvih dodatnih, više ili manje komercijalnih aplikacija, skinova i launchera. Osim sirovih performansi i minimalističkog dizajna, Oreo na Pixelu nudi i neke zgodne trikove. Prvi i najmanje ekskluzivan je Live Screen – set informacija uvijek prikazanih na ekranu mobitela (sat, vremenska prognoza, notifikacije) čak i kada je ekran nazivno isključen. Tako nešto Samsung nudi već godinama, no dodavanje opcije unutar samog OS-a svakako je dobrodošla novost.

Druga cool opcija je automatska identifikacija glazbe koja svira u našoj blizini. Telefon pasivno konstantno osluškuje okolinu i kada uhvati glazbu, identificira pjesmu i izvođača, pa potom informaciju prikazuje na donjem dijelu ekrana. Ta mogućnost zapravo se veže za jednaki štos koji radi Googleov virtualni asistent, kojeg možemo priupitati koja to pjesma svira u pozadini. Pasivna detekcija pjesama, doduše, daleko je od savršene – dosta se često zna dogoditi da pasivno uređaj ne hvata pjesmu, a kad aktivno napravimo upit preko asistenta, pjesma je bez problema identificirana.

Od većih softverskih zanimljivosti, tu je napokon i Google Lens – Googleove virtualne AR naočale. Ako ste fan Googleovih mobilno-aplikacijskih eksperimenata, sigurno znate za aplikaciju Google Goggles, koja pomoću kamere telefona može čitati QR kodove, identificirati popularne zemaljske lokacije (tipa Eiffelov toranj i slično), različite slike, dodavati kontakte u telefon analizom vizit-kartice i slično. Google Lens radi slično, samo što je mnogo dublje integriran u sâm OS pa ga možemo pokrenuti preko aplikacije Google Photos, pri čemu analizira već snimljene fotke ili, pak, interaktivno, uz pomoć Googleova AI asistenta.

Lens prepoznaje različite objekte i pomoću AI rutina može ih identificirati. Primjerice, može prepoznati vrstu cvijeta koji ste fotkali ili na njega usmjerili telefon u interaktivnom modu. Prepoznat će, recimo, i ključ za pristup kućnom routeru s naljepnice na tijelu routera i spojiti se na njega, ili, primjerice, prepoznati trgovinu ispred koje se nalazite te vam izbaciti link na njezinu online recenziju.

Kao što ste i sami mogli zaključiti iz ovog poduljeg teksta, novi veliki Googleov telefon vrlo nam se sviđa, iako nije savršen. Što se tehničke strane priče tiče, u oči bode pomalo problematični ekran, koji je, s obzirom na klasu uređaja, trebao biti bolje izveden. Drugi i zapravo mnogo veći problem je cijena. Za testirani mobitel u Hrvatskoj je potrebno izdvojiti jednaku svotu kao i za iPhone X, najnoviji Appleov telefon koji je zamišljen da bude klasa za sebe, iznad uređaja kao što je, primjerice, Samsungov Galaxy Note 8. I premda u kontekstu mogućnosti Pixel ne kaska za iPhoneom, Appleov uređaj svojevrsni je statusni simbol sa zajamčenim tržištem, a Pixel tek obični izazivač.

Samim time, Pixel 2 XL ima smisla kupiti samo ako ste spremni (pre)platiti za najbolju mobilnu kameru i najautentičnije androidsko iskustvo koje tehnologija trenutačno može ponuditi. U suprotnom je za osjetno manje novca moguće kupiti neki drugi flagship s Androidom, poput Galaxyja S8+.