World Wildlife Fund (WWF) je prije par dana objavio najnovije izvješće o globalnom zagađenju otpadnom plastikom, kojega je pak regionalna podružnica WWF Adria proslijedila domaćim medijima uz zamolbu za objavljivanje apela o podizanju svijesti o opasnostima 'globalne plastične polucije'. Medijsko priopćenje na više mjesta ističe podatke po kojima svaka osoba u svoje tijelo tjedno unese oko 2000 komadića plastike (otprilike jednu kreditnu karticu), što je na mjesečnoj razini to doseže 21 gram, a godišnje konzumacija plastike iznosi čak 250 grama.

Priopćenje WWF Adrije dopunjeno je linkom na animirani video-pamflet izrađen na temelju podataka iz studije australskog Sveučilišta Newcastle, a zaključuje se rečenicom koja ne ostavlja prostora sumnji u visok stupanj potrebe za ozbiljnom zabrinutošću: „Nadamo se da ćete ovaj dokaz o plastičnoj krizi objaviti u svojem mediju!“.

No, prije nego što se za dan-dva u svim medijima pojave apokaliptično intonirani tekstovi o kraju civilizacije i smrtonosnim posljedicama unošenja ogromnih količina toksične mikroplastike u ljudski organizam, dopustite si malo smirene racionalnosti i logične prosudbe temeljene na dokazima i činjenicama.

Pa pročitajmo to izvješće razložno i s razumijevanjem.

Pretpostavka je majka svih ... znate već

Citat 1: „Studija Sveučilišta Newcastle u Australiji sugerira da bi prosječna osoba mogla u sebe unositi oko 5 grama mikroplastike svaki tjedan, što je težinski ekvivalent jedne kreditne kartice.“

Studija dakle sugerira (ne dokazuje, jer - a to se i navodi u kasnijem tekstu priopćenja - stručnjaci ističu kako je tek potrebno provesti istraživanja, jer je ova procjena je napravljena onako… 'od oka'. Ukratko, osnovni podatak o količini ingestije mikroplastike je tek - pretpostavka. A kako se sa svakom daljnjom pretpostavkom povećava razina nepouzdanosti rezultata (ili, narodski rečeno, pretpostavka je majka svih za*eba), potrebno je prvo znanstveno ispravnim metodama prikupiti podatke kako bi se ovi podaci dokazali i utvrdili. Do tada, priča o jedenju jedne kreditne kartice tjedno nije ništa drugo do - slikovita senzacionalistička izmišljotina.

Citat 2: „Proizvodnja plastike povećana je 200 puta od 1950. godine naovamo. Plastika se koristi za jednokratnu upotrebu do te mjere da više od 75% sve plastike završava u otpadu, a značajnim dijelom tog otpada se loše upravlja. Ako se ništa ne promijeni, procjenjuje se da će oceani do 2025. godine sadržavati 1 metričku tonu plastike na svake 3 metričke tone ribe. Životinje se zapletu u krupne plastične ostatke, što dovodi do ozljeda i smrti, ili gutaju velike količine plastike koja im ne može proći kroz probavni sustav, što rezultira probavnim blokadama i smrću.“

Sve je ovo vjerojatno i točno (mada se ponovo koristi neodređeni izraz 'procjenjuje se da…'). No, sve i da su brojke apsolutno točne, kakve veze one imaju s ingestijom plastike u ljudi? Osim rijetkih mentalno poremećenih pojedinaca koji žvaču krupne komade plastike radi kojih potom dobiju zapletaj crijeva, ljudi su (za razliku od riba, kitova i pingvina) razumna bića, pa načelno ne jedu plastiku koja im onda 'zapinje' u crijevima. A mikroplastika (koja se definira kao komadići promjera do 5 milimetara) prolazi kroz naš probavni sustav, želudac i crijeva - od usta do anusa - nepromijenjena i neprobavljena. Premalena je da bi igdje na tom putu zapela, a kemijski tako stabilna i inertna da se ne apsorbira iz crijeva u organizam. Uostalom, upravo ta kemijska nerazgradivost i jeste glavno eko-biološko svojstvo plastike: ona je faktički nepromjenjiva i vječna.

Citat 3: „Mikroplastika kontaminira zrak koji udišemo, hranu koju jedemo i vodu koju pijemo. Najveći izvor gutanja mikroplastike je pitka voda (podzemne i površinske vode, voda iz slavine i flaširana voda) diljem svijeta. Čini se da udisanje plastičnih vlakana uzrokuje blagu upalu respiratornog trakta, a dugoročni učinci gutanja plastike na ljudsko zdravlje još nisu dobro dokumentirani niti jasni. Znanstvenici sumnjaju da je opasnost za zdravlje možda veća nego što se trenutno smatra.“

Najjednostavnije rečeno: još ništa nije ni dokazano, ni detaljno proučeno, ni točno izmjereno, nego se o svemu još spekulira, pretpostavlja i teoretizira. Za sve se još uvijek 'čini da bi možda moglo biti, ukoliko eventualno i ako'. Blagu upalu dišnog sustava uzrokuje bilo koje udisanje bilo koje prašine. Ono što se pouzdano zna je da plastika ne ulazi u naše tijelo, osim što prolazi kroz crijeva i nepromijenjena izlazi na… drugom kraju.

Rezimirajmo i remizirajmo!

Rezimirajmo stoga ovu kratku analizu smirenim i racionalnim zaključcima:
- DA, postoji globalna hiperprodukcija plastike a ne postoji kvalitetno osmišljeno rješavanje sve većih količina plastičnog otpada u svijetu;
- DA, plastika se nakuplja u oceanima i od nje ugiba zabrinjavajući broj životinja koje se u nju zapetljaju ili im se blokira probava zbog ingestije krupnih komada plastike;
- DA, mikroplastika se može naći u zraku, vodi i hrani, baš kao i tisuće drugih vrsta mikročestica koje prouzrokuju industrijsku poluciju;
- NE, mikroplastika se ne apsorbira niti nakuplja u ljudskom tijelu;
- NE, ingestija ili inhalacija mikroplastike nema nikakvog dokazanog štetnog učinka na ljudski organizam;
- DA, u tijeku su studije kako bi se bolje razumjeli eventualni učinci plastike na ljude: Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) trenutno provodi istraživanje utjecaja mikroplastike na naše zdravlje, a Sveučilište u Newcastleu u Australiji radi na sintezi postojeće literature o ovoj temi.
- NE, ne vjerujte u svaku riječ u senzacionalistički intoniranim vijestima u medijima.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.}