Bug Online

DDR3 memoriji trebalo je dosta vremena da zaživi među korisnicima. U vrijeme kad ju je Intel predstavio u sklopu osvježenja platforme za Core 2 procesore, bila je preskupa i nudila je premalen rast performansi da bi je korisnici masovno počeli kupovati. Za to je trebalo pričekati pad cijene i, što je još važnije, procesore koji rade isključivo s novim tipom memorije. Prvi takvi bili su Intelovi Nehalemi, odnosno procesori iz serije Core i7-900. Premda su pomaknuli prodaju s mrtve točke, ovi procesori i dalje su većini korisnika bili preskupi, pa zasluge za pravi proboj DDR3 memorije treba pripisati njihovim jeftinijim derivatima (Core i7-800, Core i5 i Core i3) te AMD-ovim Phenomima II.

Marginalni dobici

Ako je riječ o standardnim radnim taktovima, aktualne DDR3 memorije možemo podijeliti na 1.066-megahercne, 1.333-megahercne i 1.600-megahercne. Ove brzine ujedno više-manje podržavaju aktualne AMD-ove i Intelove platforme. Strogo tehnički, podržana je i 800-megahercna DDR3 memorija, no moduli ovako niskog takta prema našim se saznanjima zapravo nikada nisu ni prodavali. U osnovi, što je procesor skuplji, veća je šansa da bez overclockiranja može raditi sa 1.600-megahercnom memorijom. Kod Intela je to, primjerice, vrlo strogo definirano, pa Core i7-900 i 800 serije procesora imaju dovoljno visok memorijski množitelj, dočim sa svim slabijim procesorima to nije slučaj.

Kad govorimo o Intelovoj LGA-1156 platformi, postoje tri, odnosno četiri množitelja memorije - 6x, 8x, 10x i 12x. Kako je standardna vrijednost bclka (bclk - base clock), odnosno temeljnog takta sustava 133 MHz, spomenuti množitelji odgovaraju taktovima memorije 800, 1.066, 1.333 i 1.600 MHz.

Premda danas zapravo i ne možemo kupiti memoriju sporiju od 1.333 MHz, postojanje nižih množitelja vrlo je korisno u pogledu overclockiranja. Forsiranjem nižeg množitelja memorije moguće je bez problema jako fino overclockirati procesor, a da nas ne koči jeftina memorija koja se ne može dobro overclockirati. To nas dovodi do performansi. Koliko zapravo brzina memorije utječe na ukupnu brzinu računala? Iskreno govoreći, jako malo. Premda razlike postoje, one ni izbliza nisu toliko primjetne kao kod procesora ili grafičke kartice.

S obzirom na rečeno, većina korisnika, pa čak i oni koji overclockiraju, zapravo nema neke osobite motive za ulaganje u memoriju deklariranu za rad na taktovima višim od standardnih. Vjerojatno se najviše isplati odabrati 1.333-megahercne module što niže cijene u odnosu na kapacitet, ili 1.600-megahercne ako znate da vaša kombinacije ploče i procesora podržava ovu frekvenciju.

Podešavanjem do uspjeha

Ako se ne isplati kupovati nabrijanu memoriju, zašto smo je mi bugovci onda testirali, pitate se. Prvi je razlog ona manja skupina korisnika koji overclockiraju te istovremeno žele izvući maksimalne performanse iz računala. To, dakako, podrazumijeva da apsolutno svaka komponenta radi na granici svojih mogućnosti, a radna memorija nije iznimka. Drugi razlog krajnje je jednostavan - znatiželja.

Da ne bismo pretjerali s brojem testiranih modula, odabrali smo ih sami, pa je na kraju u Bug Lab stiglo deset dvokanalnih kitova memorija koje bi mogle biti zanimljive overclockerima. Od proizvođača našli su se tu Corsair, G.SKILL i Mushkin, dočim je takt modula varirao od 1.333, pa sve do 2.400 MHz.

Testiranje smo obavili na Gigabyteovoj ploči P55A-UD4P (BIOS verzija F7) u kombinaciji s Core i7-870 procesorom. Isti podržava 1.600-megahercnu memoriju na standardnom radnom taktu, što nam je olakšalo posao overclockiranja, pogotovo jako nabrijanih G.SKILL-ovih memorija.

Osim radnog takta, bitna su stvar u cijeloj priči napon i latencije. Dok na AMD platformi možemo bez problema podešavati napon memorije nezavisno od procesora, kad je riječ o Intelovim LGA-1156 i LGA-1366 procesorima, nužan je oprez. Da bi se izbjegla potencijalna oštećenja procesora, napon memorije ne smije biti veći od 0,5 V u odnosu na napon memorijskog kontrolera (u BIOS-u označeno kao QPI ili VTT napon). Naš maksimum napona bio je 1,75 V za memoriju, odnosno 1,35 V za memorijski kontroler.

Tu treba naglasiti da različite memorije različito reagiraju na napon. Dočim će jedan set modula najbolje performanse pokazati tek na naponu od 1,75 V, drugi će se moduli ponašati loše na svim naponima iznad 1,5 V. U osnovi treba krenuti s niskim naponom i onda ga povećati po potrebi.

Kad je riječ o latencijama, one kod DDR3 memorija također dosta variraju. Nekakva je standardna vrijednost 9-9-9-24 1T (CAS-tRCD-tRP-tRAS CMD). Ostale latencije (koje neke matične ploče nude) obično se zanemaruju, odnosno podešavaju na automatske postavke koje definira BIOS. Niže latencije donose više performanse, no u pravilu smanjuju maksimalni takt koji je moguće postići overclockiranjem. Kako nekim memorijama više odgovaraju agresivnije, a nekima opuštenije latencije, svaku smo testirali s tri seta postavki - zategnutim (CAS 7), srednjim (CAS 8) i opuštenim (CAS 9). Treba naglasiti da smo se fokusirali na CAS i CMD latenciju (CMD je uvijek bio 1), dočim smo tRCD, tRP i tRAS podešavali po potrebi.