Bug Online

Vjerojatno ste i sami svojedobno čitali da veličanstveni šaman Luka ima plan za centriranje Zemlje. Vijest je, nažalost, među običnim općinstvom uglavnom prošla gotovo nezapaženo premda je od krucijalne važnosti ne samo za nasade bunike, već i za širu društvenopolitičku zajednicu. Mi u Bugu odmah smo uočili važnost ovakvoga poduhvata. Napokon se našao velikan koji ima i volju i know-how prihvatiti se i tog nezavidnog posla. Njemu, kao vjerojatno i vama koji ovo čitate, bilo je dosta gledanja ovoga planeta nahero, s osi rotacije pod kutom na ravninu u kojoj kruži oko Sunca.

Što će ejlijeni  reći kad nas danas-sutra dođu porobiti i pretvoriti u gnojivo za svoje nasade svemirskog krumpira? Smijat će nam se, eto što će...

Na uredničkom kolegiju shvatili smo da je to životna prilika koja se ne propušta - nešto poput Armstrongovog iskrcavanja na Mjesec (za one koji vjeruju da se to stvarno dogodilo - vidjeti na AboveTopSecret.com), ali bez supijanog bauljanja na stepenicama "lunarnog modula" i nefluentnog "Mali korak za čovjeka... (glu-glu)... veliki korak za čovječanstvo!" Jednostavno, morali smo se uključiti u projekt i zajedno s našim šamanom krenuti putem planetarnog kiroprakticiranja.

Pripreme u vigvamu išle su u početku i više nego dobro, ali par kazana bunike kasnije - ostadosmo bez duhovnog vođe!

Razlozi su očigledni, ali priznajemo, obrat nas je uhvatio nespremne.

Naime, kako vjerojatno znate, čim zapuše Malo vitra, veliki šamani odlaze jedan po jedan pa je tako i naš morao skoknuti do Brazila, a veliki je projekt uvođenja reda u os rotacije pao samo na naša pleća.

Uvijek spremni pomoći čovječanstvu, ponajprije savjetom - a ako nam baš priprijete puškom, i konkretnim radom - odlučili smo sami nastaviti dalje i dovršiti ovaj monumentalni projekt svjesni da će, uz Veliki kineski zid i nos Dijane Čuljak, to biti jedno od rijetkih ljudskom rukom stvorenih djela vidljivih iz svemira.

Ostalo je pitanje kome povjeriti u ruke taj ključan posao slanja velikana informatičke riječi u Hrvata u svemir.

Specijalisti za taj tip posla mogu se naći na više mjesta, a mi smo kao prvo odredište odabrali ubavu teksašku varoš Houston. Ljubazni šef sale i personal su nas na ispucavanje (u orbitu! Nema mjesta cerekanju!) poslali do malo manje ubave Floride, ali zato nakrcane komarcima, aligatorima i izbjeglicama s Kube. Poznato je da se tamo garažiraju spejs-špahtli, ovih još par komada koji su ostali, a koje smo odabrali za vožnjicu prvenstveno zbog skladnog dizajna, bogate standardno ugrađene opreme i niske potrošnje.

Svoje smo uobičajene plave kombinezone, poznate diljem svijeta i kao "kombinezoni mira", a u kojima smo svojedobno krečili Bug, morali ostaviti u garderobi.

U žutoj kući dali su nam narančasta odijela koja vidite na slikama, a u kojima smo i izveli veći dio poslova na centriranju Zemlje, uključivši tu i pranje, pjeskarenje i bojenje, za što smo, uostalom, i izdali fakture. (Kakav Uskok, šta se odma' prijetiš?)

Bilo bi dugo objašnjavati kako je tekao sâm postupak, a oni koji to sami nisu isprobali, vjerojatno ni ne bi shvatili. Oni koji jesu i sami probali, znaju da se radi o napornom poslu, s vrlo malo pauza za pivo.

Uglavnom, promrzli od solarnog vjetra na baušteli jedva smo čekali vratiti se u špahtl pa nazad na Zemlju, ali baksuzni kakvi već jesmo, otkrili smo da smo izgubili dio izolacijskih pločica s trupa. Njih je trebalo zamijeniti, a kako ih nismo imali u originalnoj boji, ispalo je na kraju da ih sve (gasp!) trebamo oštemati, staviti nove i tek smo tada bili spremi za povratak. Srećom, ovaj je protekao u najboljem redu, a kao suvenir odlučili smo sa sobom ponijeti i sâm raketoplan koji, a što je jedinstvena prilika, nudimo na prodaju, usprkos velikoj materijalnoj i još većoj sentimentalnoj vrijednosti.

Kao nov, malo izgreben na lijevom krilu (neki bilmez s B-52 dohvatio nas je kad se parkirao u zračnoj bazi Edwards) i s novim pločicama i gumama, registriran do kraja godine. Pod račun dajemo prsluk, trokut i dizalicu. Svi papiri uredni, broj šasije većim dijelom originalan.