Bug Online

Taman kad su vijesti o prosvjedima, vrijeđanju političara, razvodima poznatih i dokazivanju očinstva preko Facebooka dosadile čak i najupornijim medijima, cijeli se svijet uhvatio nove žrtve, Twittera. Ta društvena mreža, odnosno mikroblogerski servis, čak nije nova pojava na Internetu - postoji već nekoliko godina, no do pred koji mjesec korisnike je okupljala tek stabilnom linearnom progresijom, dostigavši respektabilnu, ali u usporedbi s Facebookom ili MySpaceom zanemarivu brojku od njih nekoliko milijuna.
Kroz proteklih desetak tjedana ta se krivulja naglo zakrenula prema gore, a o Twitteru se počalo brujati po dnevnom tisku i televizijskim vijestima na isti način kao nekoć o Facebooku. Vrhunac reklame - ili antireklame, kako tko shvaća - za Twitter bio je moment koji zacijelo pamte čak i oni koji pojma nemaju kako taj servis radi, čemu služi i kako se koristi - kada se između CNN-a i Ashtona Kutchera vodila bitka oko toga tko će prvi na njemu sakupiti milijun sljedbenika.
Za ruku je to pošlo iritantnom glumcu, što je manje važno. Značajnije je to što se od tada na Twitter zalijepila gomila novih ljudi, iz nekog razloga mahom zaljubljenika u tehnologiju i/ili računala, a ne šaroliko društvo “bez kriterija” kao na Facebooku, pa se može zaključiti da je postalo in biti tviteraš. Neki u tome vide marketinški potencijal, neki priliku za solidan egotrip, neki platformu za novi oblik razbibrige, no činjenica je da je na Twitteru danas dovoljno ljudi koji su vam i samima zanimljivi, a zbog kojih se isplati kreirati vlastit profil.

Sljedbenici umjesto prijateljaAko se pitate što vam je činiti dok ste na Twitteru i u čemu je razlika u odnosu na Facebook i puko mijenjanje statusa na Facebooku, odgovor nije banalan kako bi na prvu loptu moglo djelovati. Osnovno pravilo Twittera je da svaki post, odnosno tvit koji pošaljete ne smije biti duži od 140 znakova. To je neznatno kraće od maksimalne dužine SMS-a, a upravo zbog mogućnosti tvitanja i mobitelima postoji takvo ograničenje.
Za razliku od Facebooka, gdje se s drugim korisnicima povezujete stvarajući “prijateljstva” i gdje nakana o stvaranju takve veze mora biti obostrana, na Twitteru na svoju listu korisnika s kojima ste povezani možete staviti koga god želite. Vi tada ne postajete prijatelj tim ljudima, već njihov sljedbenik, odnosno pratitelj - da se izrazimo laički - jer ste odlučili pratiti njihove aktivnosti na Twitteru, tj. tvitove koje će postati.
Jednako tako bilo koji korisnik Twittera može slijediti, odnosno pratiti vas. Svatko tko je na Twitteru tako, zapravo, ima dvije liste korisnika s kojima je međusobno povezan - jednu na kojoj su oni koje prati i jednu na kojoj su oni koji prate njega. Te se dvije liste, dakako, ne moraju preklapati u cijelosti, premda je logično da će dobar dio korisnika na obje liste kod mnogih biti popunjen istim osobama.
Valja spomenuti da svoju nazočnost na Twitteru, odnosno svoj profil, možete zaključati, što znači da ćete svakome tko vas poželi pratiti to najprije morati odobriti. To, međutim, nije standardna postavka profila i potrebno ju je manualno podesiti, no ne vidimo iz kojeg bi razloga to itko koristio, osim ako je patološki paranoik. Čini se da većina tviteraša razmišlja slično jer je manje od 1% profila na Twitteru zaključano (za razliku od Facebooka, gdje ih je na isti način zaštićeno značajno više od polovice).