Bug Online

Kako stati na kraj tim piratima i treba li im uopće stati na kraj? - logično je zapitati se nakon više desetljeća neskrivene netrpeljivosti koju prema ovima promoviraju velike i manje velike korporacije i pojedinci, a što ne daje baš neke naročite rezultate. Istina je da se softversko piratstvo u nekim segmentima diljem svijeta bitno umanjilo, pa korisnici sve više kupuju računalne programe i igre umjesto da ih "kradu", odnosno nedozvoljeno kopiraju. Ipak, razni su se drugi oblici nedozvoljenog kopiranja i distribucije sadržaja u digitalnom formatu uvelike povećali. Filmovi, serije, glazba i drugi digitalizirani sadržaji koji u počecima "mikroračunalne revolucije" prije tridesetak godina nisu ni postojali sada su lako dostupni na Internetu, a flat rate tarife i visoke brzine transfera čine svaku aplikaciju, igru, skladbu, epizodu omiljene TV serije ili film dostupnima u svega nekoliko sekundi, minuta ili najviše nekoliko sati.

Za one koji proizvode ovaj sadržaj rješenje je ili ekstremna kontrola Interneta, što u zemljama tzv. zapadne demokracije nije moguće i gotovo je neprovedivo (premda se Francuzi sa svojim zakonom "tri promašaja" trude i to provesti) ili uvođenjem mjera zaštite u sami sadržaj, koje znamo po kratici DRM - Digital Rights Management.

Teorija i praksa

Neke zemlje u svijetu uistinu imaju stroge načine kontrole sadržaja na Internetu. Nije neuobičajeno cenzuriranje politički "nepodobnih" sadržaja. Ipak, "Internet je veliko mjesto", kako to kažu internauti, pa čak ni najrevniji kineski, iranski, pakistanski, (pa i australski i novozelandski) i drugi cenzori ne uspijevaju baš posve pročistiti Internet od onoga što smatraju da njihovoj publici nije primjereno. Nalazi li se u nekom IP paketu vlasničkim pravima zaštićeni sadržaj ili jednostavno neka idiotarija proslijeđena s Twittera, teško je automatizirano provjeravati, a ručno još i više.

DRM, zaštita sadržaja ugradnjom raznih softverskih mehanizama i kodova u njih, ostaje kao druga mogućnost. Iako se u zadnje vrijeme o tome sve više priča, nedavno su i iz samog vrha RIAA-e (koju znamo kao nesmiljenog tužitelja samohranih majki i studenata po kampusima koji skidaju glazbu s Interneta) izjavili da je "DRM mrtav, zar ne?". Ukratko, ni ta se metoda nije pokazala kakvoćnom.

Dva su osnova razloga tome.

Prvi je taj da su ograničenja koje DRM donosi onima koji su platili sadržaj i imaju pravo na njegovo legalno korištenje obično takva da onemogućavaju prebacivanje takvog sadržaja s jednog uređaja za njegovu reprodukciju na drugi, ili je to nepotrebno komplicirano ili se čak traži dodatno plaćanje neke dodatne svote za tu radnju. U usporedbi s analognim ili digitalnim sadržajem koji nije zaštićen nekim oblikom DRM-a, ovo nepotrebno komplicira stvari i obeshrabruje kupce od korištenja tako zaštićenog materijala.

Ukratko, korisnici jednostavno ne vole kupovati zaštićene sadržaje jer im ni na koji način ne olakšavaju korištenje materijala, već to otežavaju.

Drugi razlog je taj što svaki oblik DRM-a traži i neku vrstu verifikacije (autentifikacije) prava korisnika na reprodukciju tog sadržaja. U slučaju DRM-om zaštićene glazbe i filmova po RIAA-inom (i ne samo njihovom) receptu, za verifikaciju se brinu posebni serveri. Nedavno je RIAA u podnesku pred sudom rekla da korisnici "ne trebaju očekivati" da će njihovi DRM serveri "raditi vječno" jer "nitko drugi ne uzima na sebe takvu obvezu".

Ovime se RIAA priprema za gašenje DRM servera, tj. ispipava bi li ih sudovi kaznili ako to urade.

Naime, da bi se mogao reproducirati DRM-om zaštićeni sadržaj, ovi su serveri nužni. Njihovo gašenje, kad god se ono dogodi, znači da netko tko ima savršeno legalno pravo na reprodukciju zaštićenog digitalnog sadržaja to pravo ne može ostvariti jer nema servera koji verificira sadržaj. Dakle, u nekoj budućnosti slijedi scenarij "Ćao đaci i hvala na uspomenama, što se nas tiče, a ako želite slušati glazbu i gledati filmove, kupite to ponovo, ovoga puta možda i bez DRM-a".

Dakle, za očekivati je da niti jedan od oblika verifikacije kakav je sada dio DRM-a neće trajati vječno, premda se kupnja uvijek u praksi odvija u dobroj vjeri i pod pretpostavkom da jednom kupljeno (ne iznajmljeno) dobro ostaje u trajnom vlasništvu kupca i/ili njegovih zakonitih nasljednika. DRM bi, stoga, mogao postati moguć samo kod iznajmljivanja sadržaja, dakle prava korištenja na ograničeni vremenski rok. Ako sada, nominalno, kupnja pjesme na nekom od glazbenih servisa košta 99 centi, koliko bi onda njeno iznajmljivanje koštalo? Jedan cent? Manje od jednog centa?

Dodajmo ovome ponovo prvu točku - kupci ne vole DRM - i dolazimo do sasvim praktičnih razloga zašto iTunes i većina ostalih servisa napuštaju DRM.