Bug Online

Kupovina kućišta mnogima je relativno trivijalan postupak: klikanje po online cjeniku neke od domaćih trgovina, pronalazak dovoljno jeftinog modela koji dobro izgleda (barem na slici), a ima čak i napajanje. Problemi počinju kad korisnik ovakvo kućište vidi uživo i počne u njega ugrađivati komponente. Oštri rubovi koji ozljeđuju prste, zaglavljeni limići na utorima za kartice, nedostatan broj vijaka koji se isporučuju s kućištem, bučno ili nepostojeće hlađenje, jeftina plastika na maski, tipke za uključivanje i resetiranje računala koje propadaju u tu istu jeftinu masku - sve su to elementi s kojima se korisnik jeftinog generičkog kućišta može susresti. Šlag na kraju je napajanje koje se uvijek diči relativno visokom nazivnom snagom koju u praksi ne može isporučiti. Nakon toga, drž'-ne daj - kupi novo, bolje napajanje, vadi staro, rezuckaj prste (onaj oštri lim i dalje je tu), ugradi novo. Na kraju su sve komponente ugrađene, paketić flastera napola potrošen, a novo računalo izgleda kao da će ga otpuhati prvi snažniji propuh.

Alternativa je, dakako, kupovina skupljeg kućišta koje se najčešće isporučuje bez napajanja. Samim time kupovina kvalitetnijeg kućišta implicira i kupovinu kvalitetnijeg napajanja. To rezultira izbegavanjem većine prije spomenutih nedaća s ugradnjom komponenata (kažemo većine, jer se i kvalitetnijim kućištima zalome propusti), ali uz veći financijski izdatak. Ipak, tu treba napomenuti da kvalitetno kućište i napajanje mogu amortizirati svoju višu cijenu. Zašto? Jer su jednostavno dugovječnije i kvalitetnije komponente, ne samo u odnosu na jeftinije komponente istog tipa, već i u odnosu na ostale računalne komponente. Dok se grafičke kartice, procesori i memorije mijenjaju relativno često, ATX standard koji poštivaju kućišta i napajanja nije se mnogo mijenjao od svojeg nastajanja 1995. godine, a kako stvari stoje, još ga dugo vremena neće zamijeniti nikakav novi standard.

Obrni - okreni

Što se promjenilo po pitanju dizajna kućišta u odnosu na naš posljednji test ovog tipa hardvera koji je objavljen prije tri godine? U prvom redu može se primijetiti rast promjera ventilatora - danas su dominantni 120-milimetarski ventilatori, 92-milimetarskih je prilično malo, a 80-milimetarski, teoretski najbučniji, su vrlo rijetki. Promjer ventilatora još se i proširio, pa su mnogi poznati proizvođači pribjegli ugradnji sporih grdosija s promjerom od 200 ili više milimetara. Ovakvi ventilatori zahvaljujući veličini nude dobre performanse (dakle protok zraka) uz nisku razinu buke (zbog niske brzine vrtnje). Također se popravila i situacija s ugradnjom filtara za prašinu. Unos prašine u kućište nije moguće izbjeći jer čak i kada kućište nema niti jedan ventilator, napajanje ima vlastitu ventilaciju koja uvlači zrak iz kućišta, provlači ga preko komponenata u napajanju i potom izbacuje iz kućišta. To ujedno znači da napajanje stvara podtlak koji uvlači svježi zrak u kućište preko raznih otvora prisutnih na kućištu. To mogu biti otvori za ventilaciju, ali i neke druge rupe, rupice i prorezi (primjerice, između poklopaca za optičke pogone). Samim time je vrlo poželjno da su ventilacijskim otvorima kućišta postavljeni filtri za prašinu, bilo u obliku fine plastične mrežice ili tankog sloja spužve. Dakako, filtre je moguće i naknadno kupiti. Nisu skupi (20 - 30 kn), a formatirani su zavisno o veličini ventilatora.

Vjerojatno najzanimljiviji trend u internom dizajnu kućišta jest postavljanje napajanja na dno kućišta. Ovakav pristup ima svoje prednosti i mane. Prednosti su što je matična ploča na ovaj način često postavljena iznad razine kaveza s diskovima, što poboljšava hlađenje. Također je lakše pristupiti konektorima na stražnjem dijelu računu. Negativno je to što neka kućišta nemaju hlađenje napajanja izolirano od ostatka kućišta, pa umjesto da napajanje uvlači svježi zrak preko filtirirane rupe na dnu kućišta, ono uvlači topli zrak koji je već prešao preko kaveza za diskove. U kombinaciji s ovakvim alternativnim razmještajem komponenata u kućištu često je implementiran i sistem za provođenje kabela iza matične ploče. Naime, kod standardnog ATX formata je zamišljeno da napajanje stoji u gornjem dijelu računala i bude blizu naponskih konektora na ploči. Kad je napajanje pak postavljeno na dno računala, konektori na ploči su mnogo dalje, pa je razvlačenje kabela oko cijele ploče riješeno odizanjem nosača za ploču od desne bočne stranice kućišta. Na nosaču matične ploče također su napravljeni otvori kako bi se kabeli u donjem dijelu mogli ugurati pod ploču, a na gornjem dijelu i srednjem dijelu izvući iz "podruma". Treba naglasiti da je ovaj sistem izuzetno efektan na kućištima s prozirnom bočnom stranicom jer je tada napajanje lako moguće skloniti iza neprozirnog dijela bočne stranice, a kabele fino urediti da ne nagrđuju izgled unutrašnjosti kućišta.

Novosti ima i kad je riječ o konektorima. Predji Firewire konektori polako padaju u zaborav, a zamjenjuju ih eSATA konektori. Tome se ne treba čuditi jer Firewire na PC platformi rabi relativno malen broj korisnika (na Mac platformi Firewire je mnogo zastupljeniji). S druge strane, eSATA je relativno novi standard koji omogućava osjetno brže performanse vanjskih diskova. Uobičajeni način spajanja vanjskih diskova na računalo je putem USB-a (ili Firewirea). Tu je eSATA, kao derivat SATA standarda, u velikoj prednosti i omogućava mnogo bolje iskorištavanje performansi modernih diskova. Prednji eSATA konektori se inače spajaju na normalne SATA konektore na matičnoj ploči.