Bug Online

Prije nego je sveobuhvatna digitalna fotografija uzela maha i praktički istisnula analogne fotoaparate (iako ne u potpunosti), fotografi su u mračnim sobama djelovali poput alkemičara – različitim su postupcima i kemikalijama stvarali umjetnička djela, prenoseći na fotoosjetljivi papir ono što je na film zabilježila njihova kamera. Manipulirajući kemijskim reakcijama kod razvijanja, pazeći i kombinirajući sve ostale faktore i u pravom trenutku odradivši prekid razvijanja, postizali su se različiti efekti ili suprotno – rezultat bi u najmanju ruku bio neočekivan.
Cijela ta umjetnost razvijanja zamrla je, i to tim više otkad i digitalna crno-bijela fotografija može kvalitetno živjeti na papiru. Danas su studiji koji nude razvijanje filmova gotovo iščezli, a iako nisu potpuno nestali, najbolje ćete proći ako sami napravite improviziran laboratorij u zamračenom podrumu. Osim toga, sve je teže pronaći fotoaparate koji još snimaju na film, barem među širom populacijom. Ništa čudno jer je popularnost digitalnih fotoaparata toliko utjecajna da je polagani nestanak, može se reći, dinosaura u fotografiji sasvim jasan. Međutim, proces razvijanja fotografija (ili, bolje rečeno, filma) nije nestao, samo se promijenio u skladu s digitalizacijom.  
Priča o digitalnom negativu
Većina korisnika digitalnih fotoaparata gotovo uopće ne razmišlja o razvijanju fotografija. Slike su pohranjene na računalima, mobilnim telefonima, memorijskim karticama, i to obično u JPEG formatu koji je i najrasprostranjeniji oblik za pohranu slika. No s investicijom u kvalitetniji i mogućnostima daleko snažniji fotoaparat, obično neki od cijenom sve pristupačnijih SLR-a, poimanje fotografije sasvim se mijenja. Ne samo da se kupovinom ozbiljnijeg fotoaparata moraju savladati nove kontrole i uputiti se u teoriju, nego se mora boriti i sa stvarčicama kao što su ISO osjetljivost, otvor blende, brzina zatvarača i drugim osnovnim pojmovima.
Stoga ne čudi da se mnogi nađu u nedoumici često se pitajući što određen parametar u izbornicima SLR-a znači, a prije ili kasnije, nakon što se zadovolje snimanjem u JPEG dopuštajući da sama kamera odradi procesiranje, naiđu na sasvim nov format - RAW. Potonji format čestim je predmetom rasprave, i to pogotovo stoga što za razliku od komprimiranog JPEG formata, zauzima daleko više prostora i zahtijeva poseban softver za procesiranje (premda se isto može odraditi u samoj kameri). Međutim, prednosti ovoga formata neusporedive su s JPEG-om pogotovo ako se na umu ima postprocesiranje u nekom od specijaliziranih alata.
Ako mislite da je RAW zapravo kratica za neki složeniji pojam, varate se. Naime, bez obzira što smo navikli na kratice u svijetu računalstva, RAW nije skraćenica. Zapravo je riječ o engleskoj riječi koja znači sirov – što jasno karakterizira o kakvom je formatu zaista riječ. RAW jednostavno sadržava sve informacije koje je prikupio senzor u fotoaparatu pa ga se može smatrati digitalnim ekvivalentom analognom filmu ili, kako ga se voli popularno nazivati, digitalnim negativom.
Kako god ga nazivali, na umu treba imati činjenicu da je RAW minimalno procesirani format, što znači da se zadržava maksimalna moguća količina informacija zajedno sa svime što ste na samome fotoaparatu mogli podesiti (za prijenos informacija koristi se EXIF). No, kako stvar zapravo funkcionira? Klasičan senzor u digitalnim fotoaparatima sastavljen je od mreže (matrice) piksela, odnosno fotoosjetljivih elemenata koji skupljaju svjetlost koja kroz objektiv pada na površinu. Ta se svjetlost, zatim, putem fotodioda i AD pretvarača konvertira u digitalni oblik pri čemu će intenzitet svakoga piksela imati određen broj tonova, što izravno ovisi o tipu AD pretvarača (je li on 8-bitni, 12-bitni ili 14-bitni).
Bez standarda
Drugim riječima, kao izlaz se dobiva matrica piksela samo s vrijednošću svjetline, odnosno vrijednosti na sivoj skali za svaki individualni piksel ili, kraće rečeno, monokromatsku fotografiju (upravo je to ono što sadrži RAW datoteka). Kako bi se dobila fotografija u boji, koristi se Bayerova interpolacija; Bryce E. Bayer iz tvrtke Kodak sedamdesetih je godina osmislio polje filtara u kojemu svaki filtar ima zadatak propustiti samo jednu od tri temeljne boje (RGB). Za konačnu informaciju o boji potrebno je izvesti niz složenih proračuna na temelju tog mozaika (algoritama ima više) pri čemu se boja jednog piksela interpolira analizom boje susjednih piksela (taj se proces naziva demosaicing).