Bug Online

Tko cijeni dobru hranu ili jednostavno drži do zdrave pameti, mora se prenuti u trenu kada ugleda sliku Ane Ugarković. Ta kuharica spravlja jela s ljubavlju za svoje goste u TV emisiji "Kod Ane". Jednako je strastveno plesala u jednoj drugoj TV emisiji, neumorno objavljuje knjige o kuhanju poput "Danas kuham 2 - Ili zašto luk nije uvijek samo luk, a piletina samo piletina", dok se o privatnom životu, svojim intimnim nadama i problemima ipak nekako snuždeno ispovjedila ženskim novinama. Čavrlja s korisnicima portala i savjetuje ih, a ako srčete bezukusnu juhicu koju nije skuhala Ana Ugarković, pa vam kapne na košulju ili baš nemate sreće i masni se krug pojavi negdje oko prepona, Ana zna za pravi deterdžent koji će ukloniti flek - i to će vam reći u TV reklami za deterdžent!

Iako je jasno da postojeća tehnologija to ne dozvoljava, gotovo je moguće osjetiti slatki vonj svježe spravljenih delicija koji se širi eterom dok na TV ekranu kuha Ana! Njezino lice danas iskače samo iz najfinijeg patea, no pođe li kuharici karijera ikad nizbrdo (bestraga Stephan Macchi i njegov lažni naglasak!), Ana može lansirati i vlastiti pornić - remake "Deserta sa šlagom" koji bi vrijedilo vidjeti već samo zbog legendarne scene s pečenom svinjom. Taj film ipak nećemo gledati u skorije vrijeme jer je posljednji Anin pothvat pravi trijumf poduzetnog duha nad letargičnim stanjem ekonomije: objavila je zbirku recepata "Obiteljski ručak za 50 kuna!".

Nije više toliko važno jesu li namirnice svježe, kalorije pobrojene, a jelo spravljeno i posluženo na način koji će opčiniti gosta (ili se možda sve ovo ionako podrazumijeva čim smo recept dobili od Ane) koliko je bitno da cijena špeceraja od kojeg nastaje ručak ne pređe 50 kuna. Poznata kuharica na vrijeme je shvatila da sve manje ljudi jede jer im je to gušt, već puk to čini, eto, zato što mora - brojeći pritom sitan novac pognutih leđa i s nosom blizu lisnici - pa je izradila plan: zbirku recepata koji će donijeti najviše za uložen novac. Nije bez vraga Ana svugdje!

Kuhaj bolje, da te baja ne zakolje

Jedna od rijetkih osoba na svijetu koja nije gostovala kod Ane jest Wanda Meloni, analitičarka tvrtke M2 Research, koja je nedavno dovršila službeni dokument u kojem sagledava stanje na tržištu videoigara. Wanda - zamišljam je kao ozbiljnu i poslovnu ženu - vjerojatno bi se kod Ane opustila tek pred kraj objeda i kolača, pa nakon par čašica rosea uspjela izustiti:

"Sjajan ručak, ne mogu vjerovati da sve ovo što smo pojeli, a još je i ostalo, stoji... koliko je ono dolar... 10 dolara?"

"Da! Haha!", dodao bih ja, jer sam i sebe pozvao na večeru iako nemam ništa pametno za reći (ali nikad nisam bio, odatle sva ta gorčina i zavist).

"Bravo, Ana! Odlična vrijednost za novac", nastavila bi hvaliti Wanda. "To je najbitnije u 2010. i uvijek iznova govorim svojim klijentima - ROI is king!"

"Eto vidiš, lijepo smo se podijelile - ti se kužiš u igre, a ja u kruh", pristojno bi odgovorila Ana pripitoj analitičarki, s kojom je zahvaljujući svojoj toploj osobnosti odavno na per tu.

"Da. Haha", spretno bih se uključio u razgovor, nepristojno namigujući analitičarki i dotačući joj čašicu. "Pričajte nam još o videoigrama, Wanda!"

A Wanda bi mogla pričati satima. Uglavnom o tome kako će i ulagači na tržištu videoigara sve više paziti na novac. Glavni su razlog prije svega rastući troškovi razvoja igara nove generacije. Iznose od jedan do dva milijuna dolara, koliko je stajala prosječna igra prije pet godina, zamijenili su budžeti od po nekoliko desetaka milijuna, koliko danas treba izdvojiti za kvalitetnu igru. I sav taj novac igri neće zajamčiti uspjeh, već joj samo dati šanse koje se čine dobre tek hazarderu sluđenom da vrati ono što je prokockao: od nekoliko tisuća igara, koliko ih se objavljuje godišnje, zaraditi ih uspijeva samo 3%, odnosno oko 80 naslova, a tek ih 1,5% uprihodi pristojnu svoticu kojom se može razmetati u priopćenjima.

Na svaki Bad Company 2 ili Grand Theft Auto IV, igre koje su zgrnule stotine milijuna dolara, dolaze tisuće naslova koji se nisu uspjeli pokriti ili su ostvarili mizernu zaradu.

Prstohvat programera, naramak umjetnika

Još je prije šest godina veteran LucasArtsa Ron Gilbert objavio recept za dobru igru i raščlanio sve troškove produkcije. Na primjeru 2D avanture, tehnički nezahtjevnog pothvata koji bi se morao moći dovršiti unutar godine dana, objasnio je proces izrade softvera i izračunao troškove. Gilbert je na blogu Grumpy Gamer naveo da bi na neodređeno vrijeme trebalo uposliti tri programera i dva umjetnika zadužena za animaciju, ali i koristiti usluge vanjskih suradnika za grafiku, glasove, snimanje itd. Obračunao je troškove poslovnog prostora, nešto je uškrtario (neće zakupiti engine i neće raditi igru po licenci, već stvarati novi IP), pa na koncu stigao do cifre od ravno milijun dolara, kojoj treba pribrojiti još otprilike pola milijuna za marketing.

U svojoj je studiji Gilbert posebnu pažnju posvetio problemu distribucije, razmatrajući idealnu cijenu gotovog proizvoda, odnosno udjele koji će od maloprodajne cijene otpasti na trgovce, izdavača i koliko će na koncu ostati samom developeru. Primjerice, uz cijenu od 20 dolara igru će morati kupiti 155.000 ljudi da bi projekt postao isplativ, odnosno traži se svega 56.000 kupaca ako cijenu postavi na 40 dolara - ako se uopće može razmišljati da bi ih čak toliko bilo voljno izdvojiti puni iznos za 2D avanturu.

Posljednih je godina Ron Gilbert radio na baš takvom projektu, kao konzultant za Penny Arcade Adventures, no upravo je ovih dana objavljena vijest da se serijal neće nastaviti zbog financijske neisplativosti, a Gilbert je na istom mjestu gdje je prije pola desetljeća tako minuciozno računao fanovima obznanio da odlazi iz tvrtke. On će se pribrojiti vojsci od 11.488 bivših tvoraca igara otpuštenih u proteklog godini. Analitičarka Wanda izračunala je da je u 2009. nogu davalo čak 95 studija diljem svijeta, neki su zatvoreni u cijelosti (Midway, 3D Realms, Pandemic), a čak je 71% otpuštenih developera iz SAD-a.

Većina ih se ipak neće hraniti u pučkoj kuhinji: industrija videoigara i dalje raste, kao i broj zaposlenika potrebnih za izradu jedne igre. Umjesto jednog ili dvojice programera, koliko ih je bilo potrebno za izradu igara u osamdesetima (ili Gilbertove petorice u 2004.), timovi developera danas broje desetine ili čak stotine ljudi u kreativi i produkciji. Primjerice, tim od petnaest ljudi koji su pomogli sastaviti prvu trodimenzionalnu Laru Croft narastao je na 50 još u 2002., a budžet je rastao s tri na šest milijuna dolara, pa zatim na deset i dvadeset milijuna, dok bi novi nastavak, koji još nije službeno potvrđen, mogao premašiti trenutni industrijski prosjek od 30 milijuna dolara.