Bug Online

Ovaj tekst moram započeti osobnom reminiscencijom – rođen sam u Zadru, gradu gdje je košarka daleko najpopularniji sport koji se prati i komentira po kafićima, a nogomet močvara iz predgrađa. Košarka je u poređenju s nogometom za vrijeme mog odrastanja bila visokotehnologiziran sport u kojem u svakom trenutku radi nekoliko satova preciznih najmanje na desetinsku sekunde. Utakmice se gube i dobivaju u sekundama, minuta do kraja ponekad traje čitavu vječnost. Osim što se u igri mjeri "čisto vrijeme", postoji čitav niz pravila povezanih sa sekundama – pravilo pet sekundi (koliko igrač smije držati loptu prije vođenja ili dodavanja), pravilo tri sekunde (zadržavanja u reketu), pravilo osam sekundi (za prevođenje lopte u protivničku polovicu), pravilo ograničenja trajanja napada (na 35, 30 ili 24 sekunde, ovisno o ligi).

Čak i u davna, analogna i predinternetska vremena, za praćenje svega toga trebala je čitava svojta mjerača vremena, pomoćnog i tehničkog osoblja uz same suce na terenu. Prateći rezultat bila je golema, gotovo nevjerojatna statistika, po kojoj je recimo američka košarkaška NBA liga upravo legendarna. Kad sam se prvi put sreo s pojmom data mininga pred desetak godina, najlakše sam ga sebi i drugima objašnjavao primjerima iz NBA: "igrač X na utakmicama protiv kluba Y u zadnjoj četvrtini imao je 20% bolji postotak šuta penala nego inače" i slične fore. Čisti data mining u akciji. Na prvi pogled beskorisno, ali na drugi… baš i ne. U suvremenom, super-izjednačenom profesionalnom sportu, utakmice se dobivaju i gube na takvim detaljima. I ostali se američki sportovi – baseball, hokej, američki nogomet – guše u tehnologiji i statistici već nekoliko decenija, još otprije nego što su računala postala sveprisutan element.

Nogomet je, s druge strane, bio pravi livadni sport, posve lišen tehnologije čak i u osnovnom mjerenju vremena, koje je onako, ofrlje. Bitniji pomak u tehnologizaciji nogometa većini gledatelja bio je zamjetan nakon što su se Ameri, ovisnici o sportskoj statistici, ozbiljnije uključili u igru na globalnoj razini – dakle, nakon svjetskog prvenstva 1994. Pretpostavljam da im je bilo neshvatljivo organizirati prvenstvo u tako "neegzaktnom" sportu, pa su ga obogatili brojkama. Nakon tog datuma, a dakako i sa sve većim prodorom računala u sve sfere, sve nam je normalnije bilo viđati podatke o broju šuteva (od čega toliko i toliko u okvir), postotku posjeda lopte (jedan od beskorisnijih podataka, reklo bi se); nakon toga su došle i statistike točnih i netočnih dodavanja, a zadnji su hit sportskih novinara – pretrčani kilometri.