Bug Online

Internet, kao i manje-više sve u životu, ima svoje dvije strane: onu pozitivnu, lijepu, ugodnu, ali i onu koja se nalazi s druge strane zakona i morala. Međutim, negdje između se nalazi međuprostor – područja koja nisu izričito ni legalna ni ilegalna, područja za koja se ne može unaprijed i sa sigurnošću znati da li se mogu koristiti bez nekih posebnih prepreka ili se može očekivati da organi reda zatraže od providera podatke o adresi počinitelja i pokrenu nimalo ugodan kazneni progon.
Osim državnih tijela, granice sive zone određuju i pojedinci i firme koji na Internetu štite svoja autorska i druga prava. Oni generalno nisu previše zainteresirani za prijave i kazneni progon počinitelja, ali su iznimno umješni u zaštiti vlastitog intelektualnog vlasništva – od fotografija do industrijskog dizajna.

Uzroci sive zone
Jedan od temeljenih razloga postojanja sive zone jest nedorečenost propisa – ne u smislu da su loše pisani (makar ima i toga), već u smislu da ih je potrebno tumačiti u milijunima konkretnih situacija. Najjednostavnije – što je dozvoljeno citiranje, a što pretjerano i nedozvoljeno prenošenje nečijeg autorskog djela na svom blogu? Ne može se to nekom odredbom precizno odrediti. Tisuće su takvih rubnih stanja!
Za razliku od tehnologije, pravni propisi su zamrznuti u vremenu. Sabor donese neki zakon, Vijeće Europe predloži konvenciju, no stvarnost ide dalje i donosi sve novija rješenja. Ljudi su generalno vrlo maštoviti! Primjena postojećih propisa na nove okolnosti dozvoljena je samo djelomično – posebno u kaznenim stvarima. Stoga u svega nekoliko godina čak i propis donesen uz najbolju volju i preciznost može dopuštati stotine izuzetaka u sivoj zoni. Nadalje, pravna zaštita je doslovno tisućama godina bila vezana za fizičke, opipljive stvari. Kopiranje softvera, dijeljenje glazbe, prepravljanje filmova ili postavljanje inserata serija na Youtube sasvim su nove aktivnosti koje u fizičkom svijetu baš i nisu moguće. Kako se pravno štititi od krađe virtualnih dobara u igrama? Pravo na to još nema precizan odgovor…
I ne najmanje važno – Internet je svjetski fenomen, a doseg pravne regulacije zaustavlja se na državnim granicama. Hrvatska je konkretno zabranila slanje spama, ali većina njih dolazi iz zemalja u kojima takve zaštite nema. Postoji naravno Interpol, postoji i međunarodna suradnja policija, ali istini za volju samo je par područja u kojima se taj složeni mehanizam aktivira – dječja pornografija, terorizam, narkotici… Spam ili sitni šverc falsificiranim mobitelima jednostavno nisu predmet međunarodne borbe protiv kriminala.

Sitne i krupne ribe…
U svijetu digitalnog postoje brojna formalno nezakonita ponašanja za koja vas u biti nitko neće goniti. Čak i kod najraširenijeg, softverskog piratstva, proizvođači su prvenstveno zainteresirani za lov na one koji njihov softver ilegalno koriste u komercijalne svrhe, za zarađivanje (dakle po firmama i ustanovama) te na pirate koji taj softver distribuiraju.
Ukoliko ilegalni softver koristite kod kuće, uredno ćete čitati da je to nezakonito - i jest nezakonito - no proizvođačima jednostavno niste previše zanimljivi. Represija na tom području ne bi donijela neke koristi, a donijela bi prilično negativnog publiciteta. S druge strane, to ne znači da ukoliko kod pregleda računala lokalnog pirata policija nađe popis redovnih kupaca, neće krenuti po listi… Prvi put ćete se uglavnom izvući s uvjetnom.

Porezi
Glede zarađivanja na Internetu, granicu sive zone je jako lako prijeći kada su u pitanju porezni propisi. Nekakvi sitni honorari u pravilu neće predstavljati problem, ali ozbiljniji posao u pravilu znači primjerenu registraciju – kućne radinosti, dopunskog zanimanja, obrta ili d.o.o., a naravno uz plaćanje odgovarajućih poreznih i drugih davanja. U tom dijelu balansiranje na rubu legalnosti nikako nije preporučljivo – država porezna davanja ne prašta, a kazne znaju biti vrtoglave.

Hod po rubu

Nekada se za znak paragrafa - § - kojim su se označavali zakonski članci govorilo da kuke služe da se neznalica zakači, a pametan provuče. A kako Internet ima i svoju sivu, a i crnu stranu, kao uostalom i sve drugo u životu, dobro je upoznati se i s hodanjem po ivici – o čemu opširnije na narednim stranicama. No ne zaboravite – pravne prakse je ovdje malo i mnoga su razmatranja teorijska. Stoga, oprez: prijeći na „tamnu stranu“ može značiti da će državni represivni aparat upravo na vama ustanoviti novu praksu.