Bug Online

Prelazak na digitalno emitiranje zemaljskog televizijskog programa koji nam svima već izlazi na uši s ekrana pod sloganom "Siđite s krovova" nije od jučer - zanimljivo i pomalo atipično za naš često kampanjski mentalitet, ove godine proživljavamo tek završnu fazu zamalo desetogodišnjeg procesa.

Hrvatska se nije preko noći bacila na digitalizaciju emitiranja televizijskog signala - DVB-T signal HRT-ovih programa u eksperimentalnom su emitiranju Hrvatska radiotelevizija odnosno tvrtka Odašiljači i veze počeli emitirati još u svibnju 2002. godine s odašiljačâ na Sljemenu i zgradi HRT-a. Ova dva odašiljača od samog početka pokrivaju šire područje grada Zagreba, a u prvoj rundi proširenja pridružili su im se odašiljač na Učki, koji pokriva Rijeku i Kvarner, odašiljač Josipovac kraj Osijeka, odašiljač Labištica za šire područje grada Splita i splitskog akvatorija, odašiljač na Ugljanu za područje grada Zadra te najzad Srđ za Dubrovnik i okolicu. Kroz idućih se nekoliko godina mreža odašiljača potiho širila u eksperimentalnom emitiranju, većinom nadogradnjom, odnosno paralelnim emitiranjem kako analognog, tako i digitalnog televizijskog programa s istih lokacija.

K tome, prva je faza prelaska na digitalno emitiranje već završena krajem siječnja u tzv. digitalnoj regiji D5, koja obuhvaća područje Istarske i Primorsko-goranske županije. Inače, po prvobitnom planu početkom ožujka - za kada smo i tempirali objavljivanje ove teme - trebao je uslijediti prelazak na digitalno emitiranje u čak četiri digitalne regije (D1, D3, D7, D9), odnosno u ukupno osam hrvatskih županija. No od ovoga se u međuvremenu odustalo iz logističkih razloga - novi raspored i vrijeme kada se na vašem području gasi analogni signal potražite u zasebnom dijelu ove teme s odgovorima na najčešće postavljana pitanja.

Što će nam to digitalno?

Slobodne frekvencije za emitiranje u UHF području posljednjih su desetljeća zbog neprestanog pojavljivanja novih lokalnih televizija postale vrlo oskudna roba kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Naime, za kvalitetno pokrivanje što većeg prostora često je potrebno program iste televizijske kuće od područja do područja prebacivati na različite frekvencije. Ne samo da se s ovim procesom ne može ići unedogled, nego se i samim korisnicima otežava snalaženje u šumi frekvencija. K tome, u analognom, UHF/VHF frekvencijskom spektru naprosto nema dovoljno mjesta za kvalitetno emitiranje novih televizijskih postaja - slobodne frekvencije između četiri nacionalna kanala (HRT1, HRT2, RTL, Nova TV) još bi se nekako i našle da se u cijelu priču u pograničnim područjima ne upliću i televizije susjednih zemalja. Kako je Hrvatska svojim oblikom zapravo gotovo cijela pogranično područje, gužva koja se stvorila u eteru jednostavno ne dopušta širenje i obogaćivanje televizijske ponude.

Pored svega, više ili manje ljubazni susjedi svojim televizijskim signalom vrlo često rade probleme u prijemu signala hrvatskih televizijskih programa - sezonsko pojačavanje signala talijanskih TV kuća već je legendarna i u narodu mnogo puta opjevana pojava kojoj bi se prelaskom na digitalno emitiranje konačno trebalo stati na kraj.

Naime, na europskoj je razini usvojena, pojednostavljeno govoreći, svojevrsna digitalna televizijska karta Europe kojom su pojedinim državama određene frekvencije, odnosno UHF kanali na kojima se može emitirati na određenom području. K tome, propisane su i maksimalne izlazne snage odašiljača, pa će se DVB-T signal puno manje prelijevati van matične države. Najzad, zbog same je prirode slanja i primanja DVB-T signala ovaj puno otporniji na smetnje tipa slika hrvatska, ton talijanski - kako točno, pročitajte u idućem odlomku.

Više od jednog kanala

DVB standardi - bilo da se radi prijenosu TV ili radioprograma - odreda se služe istim principom streaminga paketa koji sadrže podatke o slici i zvuku više televizijskih programa preko jednog transpondera, na jednoj frekvenciji. Zašto kažemo DVB standardi? Jednostavno: DVB standard nije osobito izbirljiv kada je riječ o načinu prijenosa slike i zvuka, pa tako uz zemaljski DVB-T(errestrial) imamo satelitski DVB-S(atellite) te kabelski DVB-C(able), pa čak i DVB-H(andheld) prilagođen ručnim uređajima kao što su mobiteli, maleni prijenosni televizori i slično.

Kao što smo prije natuknuli, u ovisnosti o konkretnim parametrima koji se koriste, na jedan je transponder na odašiljaču moguće postaviti od 18 do 24 televizijska programa. Televizijski su programi po pojedinom odašiljaču, ali i na držanoj razini, podijeljeni na nekoliko multipleksa - skupina od po nekoliko programa označenih slovima A, B, C, D, E, F, G, H. Primjerice, MUX A i B, kako se često označavaju, pokrivaju Hrvatsku na nacionalnoj razini istim televizijskih programima - HRT1 i HRT2 na MUX A te RTL i Nova na frekvencijama MUX B.

Ovakvo ispreplitanje više televizijskih programa dušu je dalo za pokrivanje većih gradova u kojima se deseci televizija bore za svoj komadić etera. Kad malo bolje razmislimo, u sadašnjim hrvatskim prilikama DVB-T nije nužan ako ga gledamo samo kroz prizmu nedostatka frekvencija za emitiranje. Dva programa nacionalne televizije, dvije komercijalne televizije koje pokrivaju cijelu Hrvatsku te tu i tamo lokalna ili gradska televizija ne mogu se usporediti s gužvom u eteru jednog Rima, Berlina ili Londona.

Dodatna i potencijalno puno zanimljivija osobina standarda DVB-T jest korištenje prilagođenog MPEG-2, tzv. DVB-MPEG-a, za kodiranje televizijskog signala. Za ilustraciju, u europskoj praksi DVB-T emitiranja ustalilo se kodiranje bilo gdje u rasponu stopa od 2 do 15 Mbps. U usporedbi s ekvivalentnom stopom kodiranja od 3 do 5 Mbps, koliko je moguće postići analognih emitiranjem, nekoliko puta više informacija omogućuje kvalitetniji prijenos i prikaz slike na ekranu vašeg televizora ili računala. Iako je već kod televizije standardne razlučivosti kakva se emitira u hrvatskom eteru već desetljećima moguće primijetiti puno manje pozadinskog šuma, pravi potencijali DVB-T-a iskoristit će se tek prelaskom na HDTV. Doduše, Vladinom je strategijom prelaska na digitalnu televiziju za emitiranje HD televizijskog programa putem DVB-T-a predviđeno korištenje standarda MPEG-4 - srećom, uređaji koji podržavaju i ovaj standard postaju sve jeftiniji. Tako nije rijetkost pronaći neki vanjski set top box s podrškom za MPEG-4 za svega par stotina kuna više od onoga koji podržava samo MPEG-2. Slične relacije vrijede i za DVB-T prijemnike ugrađene u televizore, osobito kada je riječ o posljednje dvije-tri generacije LCD odnosno plazma televizora kod kojih ni podrška za MPEG-4 nije ni nedostižna niti rijetka pojava.

Pored navedenog napretka u kvaliteti slike i proširenja kapaciteta za emitiranje, kod postavljanja odašiljača teži se tome da na kvalitetno pokrivenom prostoru u konačnici DVB-T signal možete uhvatiti najobičnijom sobnom antenom. Kao i kod sadašnjeg analognog signala, pokrivanje bi po završetku prelaska na teritoriju cijele Hrvatske trebalo biti toliko dobro da se DVB-T TV program može pratiti i na ručnim, prijenosnim televizorima, a u budućnosti čak i na mobitelima.