Bug Online

Koncept all-in-one računala, računala koje unutar kućišta monitora objedinjuje sve komponente potrebne za njegov rad, star je nekoliko desetljeća, no vjerojatno je 1998. godina bila najvažnija za njegovu komercijalizaciju i izvrsnu prihvaćenost među širokim masama. Naime, Apple je tada predstavio iMac 3G, neodoljivo računalo koje je zadivilo svijet. Unatoč tome, reakcija konkurenata je izostala - malo tko će se prisjetiti nekog spomena vrijednog PC-a iz tog doba izrađenog na isti način. Jabučari su nastavili stilski, hardverski i funkcionalno osvježavati svoju all-in-one uspješnicu i na taj način dodatno utvrđivati svoju vladavinu na ovom tržištu, no tada su se svijetu informatike dogodili netbookovi.

Mada naizgled nevezani uz all-in-one računala, upravo su ih netbookovi pretvorili u jedan od najnovijih trendova modernog IT-a. Veliku ulogu ovdje su odigrale tvrtke poput Asusa i MSI-ja, koje su platforme sa svojih netbooka jednostavno ugradile u kućišta monitora i time dobile njihove stolne varijante (Eee Top i Wind Top). Istina je da hardver netbooka, a stoga i mnogih all-in-one računala, ne puca od snage, no pokazalo se da je i više no dostatan za obavljanje svakodnevnih aktivnosti poput čitanja elektroničke pošte, surfanja Internetom, slušanja glazbe, gledanja videa (do određene razine kvalitete) i rada u osnovnim uredskim alatima - više od toga mnogi korisnici ni ne traže. To, naravno, ne znači da su sva all-in-one računala opremljena isključivo anemičnim hardverom. Kako ona globalno postaju sve zanimljivija kućnim korisnicima, tako njihovi proizvođači obogaćuju vlastitu ponudu. Drugim riječima, među mnogim aktualnim modelima mogu se naći snažniji mobilni procesori (Intelovi dvojezgreni Penryni, primjerice) i grafičke kartice (GeForce 9600M GT kod Dellovog vršnog modela XPS One 24), diskovi čije se ploče okreću na 7.200 o/min i tome slično. Još uvijek nedovoljno da bi se za jedan takav uređaj našlo mjesta na stolu aktivnog igrača, ali posve dostatno za svakodnevni rad, sve vrste HD videa i igranje uz smanjene detalje i isključene naprednije tehnologije za zaglađivanje tekstura.

Kome to treba?

Kada biste trebali razmisliti o kupnji all-in-one (ili sve-u-jednom, ako baš moramo lokalizirati) računala? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, dovoljno je nabrojiti njihove osnovne karakteristike, od kojih smo neke već spomenuli - posjeduju sve komponente ugrađene u kućište monitora pa su izuzetno kompaktna te gotovo uvijek bešumna (iznimke postoje), raspolažu hardverom kakav se ugrađuje u netbookove i prijenosnike (ovisno o modelu) i uglavnom su stilski dotjerani. Iz svega toga jasno se dade iščitati da će uređaji ovog tipa najzanimljiviji biti korisnicima koji računalu ne mogu (ili ne žele) posvetiti mnogo mjesta u kući, bitno im je da ono funkcionira "iz kutije" i bez ikakvog natezanja s hardverom, te od svega zajedno ne očekuju spektakularne performanse, odnosno ne namjeravaju jedan takav sustav koristiti za grafičku obradu, kodiranje videa ili neki treći ozbiljniji posao.

Kad kažemo da monitor all-in-one računala sadrži sve komponente, tada ne mislimo samo na matičnu ploču, procesor, radnu memoriju, grafičku karticu, disk i napajanje, već i sve ostalo što biste trebali za potpuno funkcionalan rad, poput zvučnika (doduše, u pravilu slabašnih), optičkog pogona i raznih konektora poput USB-a (obično njih barem četiri) te priključaka slušalica/zvučnika, mikrofona, lokalne mreže i sličnog. Konkretna ponuda dodataka ovisi isključivo o opremljenosti (preciznije, cijeni) uređaja. Kod raskošnije opremljenih modela redovito se zatječe WLAN kartica, Bluetooth, web kamera, čitač memorijskih kartica, digitalni i analogni video konektori, a u nekim slučajevima i ekran osjetljiv na dodir, mada oni domaćim korisnicima generalno neće biti od životne važnosti. Proizvođače all-in-one računala često se može čuti kako govore da su modeli s ekranima osjetljivim na dodir idealni za korištenje u kuhinjama, gdje bi se trebali objesiti o zid, kao i dječjim sobama, tako da se djecu ne plaši periferijama. Potonje još ima koliko-toliko smisla, ali domaćice koje uz šeflje i valjak za tijesto na zidu drže jedan takav PC zamislive su jedino u zapadnom svijetu.

Kompaktnost se plaća

Kad već spominjemo periferije, valja istaknuti da se one uz neka all-in-one računala isporučuju tvornički (i s njima se stilski uklapaju), a u svim ostalim slučajevima treba ih kupiti odvojeno. Pritom one moraju ispuniti samo jedan kriterij: da se mogu povezati putem USB-a, što znači da su opcije neograničene. U duhu estetike i općenite praktičnosti, a uz pretpostavku da ćete periferiju kupovati odvojeno, dobar su izbor bežični kompleti tipkovnice i miša. Ništa vas ne sprečava da bežičnu tipkovnicu i miš kupite kao dvije odvojene periferije, no dobro je imati na umu da se tako popunjava jedan dodatni USB konektor - a njih nikad dovoljno.

Najzad valja reći ponešto o cijeni all-in-one računala. Trenutnu bismo tržišnu situaciju po tom pitanju mogli nazvati šarolikom. Neki uređaji stoje svega nekoliko tisuća kuna te se kao takvi mogu smatrati jeftinima. Ipak, o novcu u ovom slučaju treba razmišljati relativno - premda all-in-one PC koji stoji 5.000 kuna svakako jest jeftin u odnosu na, primjerice, 24-inčni Apple iMac, za tu istu svotu može se sastaviti vrlo sposoban klasični PC, gdje su kućište i monitor dva odvojena entiteta. To, međutim, nije nešto o čemu će potencijalni kupci all-in-one računala u stvarnom životu razmišljati jer je njihova kompaktnost temeljno svojstvo zbog kojeg ih razmatraju.