Bug Online

Dugi su niz godina na tržištu digitalnih videokamera dominirale miniDV kamere, odnosno kamere koje su snimale video na miniDV kazete. Za one koji ne znaju što su miniDV kazete: riječ je o kazetama veličine nešto manje od dvije kutije šibica na koje se snima digitalni video. Naglasak je na riječi "digitalni" jer se na njih ne snimaju signali u analognom obliku, kao recimo na VHS kazete ili kao zvuk na audio kazete, nego se na njih snimaju nule i jedinice. Drugim riječima, na miniDV kazete snimaju se podaci, koji u slučaju kamera definiraju datoteku s videom kodiranim DV kodekom. To ujedno znači da je sadržaj s miniDV kazete jednostavno raznim programima prekopirati na čvrsti disk računala bez gubitka kvalitete, tj. ne dolazi do degradacije slike ili zvuka tijekom prijenosa. Glavni problem miniDV kazeta jest što je to traka, odnosno ne može se pristupiti pojedinim dijelovima snimke bez premotavanja kazete. A i tada kopiranje traje isto onoliko koliko traje snimka. Znači, ako ste snimili sat materijala na kazetu, prije nego što budete mogli išta napraviti s njim, potrošit ćete sat vremena na prebacivanje na računalo.
Budući da na jednu miniDV kazetu stane oko 13 gigabajta podataka, jasno je zašto se ovaj format tako dugo održao – nije ga bilo nužno mijenjati, ali zapravo ga se nije imalo ni čime zamijeniti. Pojava DVD medija bila je prekretnica (ali ne za DVD medije, odnosno kamere koje snimaju na njih) – DV kodek je zamijenjen MPEG2 kodekom daleko manjeg bitratea, pa je tako na 8-centimetarske DVD medije moguće snimiti čak i preko jednog sata videa u lošijoj kvaliteti ili dvadesetak minuta u najboljoj kvaliteti, koja ipak zaostaje za DV kvalitetom. Unatoč manjem bitrateu, problem je u kapacitetu DVD medija koji iznosi otprilike 1,4 GB - deset puta manje od kapaciteta miniDV kazete. Kvaliteta slike i kapacitet DVD medija, koji su međusobno zavisni, glavni su razlozi zbog kojeg DVD kamere nikad nisu dosegle osobitu popularnost.
MPEG2 kodek, koji se inače koristi kod filmova na DVD-ima, još nije bio dovoljno učinkovit – s istim zauzećem mogla se dobiti kvalitetnija slika. Tako su na računalima postali vrlo popularni MPEG4 kodeci DivX i XviD, no industrija je prigrlila tek kodek AVC/H.264 koji su Sony i Panasonic odabrali kao kodek za visoku rezoluciju i prilagođenu verziju nazvali AVCHD. Prva kamera koja je koristila AVCHD snimala je na 8-centimetarske DVD-e, no s vremenom se prešlo na kamere s čvrstim diskovima i memorijskim karticama. Napredak tehnologije omogućio je da se u kamere ugrađuju maleni diskovi velikih kapaciteta te utori za memorijske kartice kojima kroz godine raste kapacitet i pada cijena. Upravo je to razlog zbog kojeg smo odlučili testirati baš one kamere koje snimaju na memorijske kartice.