Bug Online

Trnovit put koji je USB 3.0 prošao dosad (jer nevolje još nisu gotove) indikativan je za shvaćanje odnosa i stavova ključnih igrača, proizvođača uređaja i budućih korisnika. Primjerice, kada je na jesenskom Intel Developer Forumu davne 2007. godine Intel najavio rad na USB-u 3.0, elementi nadolazećeg standarda bili su bitno drugačiji nego ono što je sada pred nama. Naime, prvobitni Intelov plan predviđao je dodavanje optičkog vlakna uz postojeće četiri bakrene žice u konektoru, podižući brzinu prijenosa podataka do teoretskih 5 Gbps. Na stranu što je to značilo da se zbog kompatibilnosti unatrag neće mijenjati maksimalna dužina kabela, puno je više razočaranja izazvala činjenica da bi i novi USB trebao biti podjednako gladan procesorske snage te podjednako slabašan kada je riječ o napajanju spojenih uređaja strujom. Naime, prvi je nacrt i dalje predviđao 2,5 W odnosno 500 mA/5 V DC - kada se tome doda neminovno viša cijena kabela na račun dodanog optičkog vlakna, malo je tko bio presretan s Intelovim planovima.

Korak naprijed, korak natrag

No nekoliko mjeseci kasnije stvari su se radikalno promijenile - u siječnju 2008. godine na lasvegaskom CES-u predstavljen je novi, radikalno drugačiji USB 3.0 konektor. Optičko vlakno zamijenjeno je uobičajenim bakrom, a kako bi se zadržala kompatibilnost s USB-om 2.0, pet novih pinova smješteno je dublje u unutrašnjost konektora - na ovaj se način 2.0 kabeli i uređaji mogu spajati u 3.0 konektore, ali i obratno. Naravno, ovdje je riječ samo o tzv. USB A konektorima (iliti narodski, onim pljosnatim) - USB B konektori ("oni kockasti") također su promijenjeni, ali kod njih vrijedi samo da USB 2.0 B konektor može ići na USB 3.0 - ne i obratno.

Istom je prigodom predstavljeno i novo ime koje je USB Implementers Forum (USB-IF) nadjenuo novom standardu - uz Low Speed (USB 1.0), Full Speed (USB 1.1) i Hi-Speed (USB 2.0), dobili smo SuperSpeed za USB 3.0. Ruku na srce, osim u balončićima na prastarim računalima koje vas upozoravaju da bi ovaj uređaj radio brže ako ga spojite preko high speed kontrolera, na ove nazive ionako nitko previše ne obraća pažnju - na kutiji nekog uređaja pronaći ćete odgovarajući veliki plavo-crveni USB logo, ali će svejedno uvijek pisati je li to USB 1.1 ili USB 2.0 uređaj.

Do idućeg su se IDF-a stvari razvijale prilično burno - prvo su se u ljeto 2008. godine AMD i Nvidia zakačili s Intelom oko razvoja Extensible Host Controller Interfacea (xHCI), odnosno de facto standarda po kojem će biti proizvedeni svi USB 3.0 kontroleri u budućnosti. Iako je Intel još u doba kaosa prvog USB-a sa svojim WHCI kontrolerom lupio čizmom i u neku ruku spasio USB od par godina međusobnog trvenja proizvođača kontrolera, sada je optužen da specifikacije USB 3.0 xHCI-a zadržava za sebe želeći stvoriti prednost na tržištu u odnosu na ostale proizvođače kontrolera. Da ne duljimo - samo oko ove situacije mogla bi se napisati omanja knjiga dok ne obradimo sve upletene - cijela se priča do jeseni smirila te je na jesenskom IDF-u 2008. godine demonstriran dovršen i javno objavljen xHCI koji je postizao brzinu prijenosa od zamalo 400 MBps (obratite pažnju: megabajta, ne megabita po sekundi).

Krajem 2008. godine predstavljena je i finalna verzija standarda USB 3.0 - nažalost, i u finalnoj će verziji zahtjevi za procesorom ostati relativno visoki, po nekim predviđanjima identični onima kod prethodnog standarda. Ipak, maksimalna snaga koju USB 3.0 može isporučiti spojenom uređaju povećana je sa 2,5 W na 4,5 W, a jačina struje na 900 mA. K tome, uveden je novi idle način rada s kojim bi kompatibilni uređaji trebali trošiti manje struje u stanju pripravnosti.