Bug Online

Mooreov zakon kaže da gotovo svaka mjera sposobnosti nekog komada računalnog hardvera (broj tranzistora u procesoru, kapacitet memorije, megapikseli optičkih senzora digitalnih fotoaparata) raste eksponencijalno, odnosno da se u periodu od dvije godine udvostručuje. Ako imamo na umu da smo početkom 2007. na radnim površinama držali 17 i 19-inčne monitore, slobodno tumačenje Mooreovih opažanja nalaže da bismo danas isto trebali činiti s LCD-ovima od trideset ili više inča. To, međutim, ni izbliza nije tako. Štoviše, udvostručio se nije praktički nijedan parametar vezan uz performanse ekranskog prikaza, no to ne znači da u ovom univerzumu u novije doba nije došlo do velikih i bitnih promjena.
Prva i najočitija vezana je uz format ekrana. Konkretno, zasloni s klasičnim omjerom stranica (4:3 i 5:4) službeno su posve potisnule matrice širokog formata omjera 16:10, ali i 16:9 - potonjima se bavimo u jednom od okvira uz ovaj tekst. Razloga za takvo stanje stvari je nekoliko, a kao ključan treba izdvojiti činjenicu da široki ekrani bolje popunjavaju vidno polje te su stoga povoljniji s obzirom na fizionomiju ljudskog oka (jer ono mnogo bolje vidi u širinu nego u visinu). To, naravno, ne znači da proizvođače monitora smjesta treba prozvati bastionima dobročinstva i brige o korisniku – od proizvodnje širokih matrica velike koristi imaju i oni sami jer se rezanjem širokih panela postiže mnogo veća iskoristivost materijala (velikog komada LCD panela) nego što je to slučaj s klasičnim matricama. Ova pojavnost je još izraženija kod panela s “televizorskim” omjerom stranica od 16:9.

Palac višeŠto se veličine dijagonale tiče, uz ispaljivanje počasnih plotuna oprostili smo se od monitora dijagonale od 17 i 19 inča. Njihova proizvodnja drastično je srezana, prisutnost na tržištu svedena na šačicu ostataka iz nekih sretnijih vremena, a prodavači otvoreno priznaju da ih više gotovo nitko ne kupuje pa, razumljivo, ne planiraju obnavljati zalihe. Standardnima se danas smatraju dijagonale od 20 i 22 inča (ponavljamo, govorimo o zaslonima širokog formata), pri čemu je potonja tržišno nešto bolje zastupljena.
Dodamo li tome još dva inča po dijagonali, naći ćemo se u svijetu 24-inčnih LCD-ova, prvenstveno rezerviranih za zahtjevnije grupe kućnih i uredskih korisnika i igrača. To, međutim, ne treba pripisati njihovoj visokoj cijeni. Naime, vrlo dobar 24-inčni LCD u ovom trenutku stoji tek nekoliko stotina kuna više od svoje manje braće te se s cijenom od oko 2.500 kuna teško može nazvati basnoslovno skupim i smrtniku nedostižnim – ne treba smetnuti s uma da govorimo o uređaju koji se u prosjeku kupuje jednom u pet godina. S tim na umu, osnovni razlog da za monitorima ove dijagonale još uvijek poseže prvenstveno zahtjevnija publika krije se u njihovoj nativnoj razlučivosti. Ista iznosi 1.920x1.200 točaka (za modele s omjerom stranica 16:10) i ima mnoge prednosti (doista velika radna površina, olakšan istovremen rad s više dokumenata, mogućnost prikaza HD sadržaja u punoj raskoši), ali i očiti nedostatak – vrlo je nemilosrdna u kontekstu igranja.
Da bi se pri ovoj rezoluciji u novijim igrama dobio zadovoljavajući broj sličica u sekundi, računalo mora biti opremljeno prilično snažnim grafičkim podsustavom. Ovdje mislimo na ATI-jev Radeon HD 4870 i Nvidijin GeForce GTX 260 kao svojevrsnu granicu ispod koje ne bi trebalo ići, dakle grafičkim karticama s početnom cijenom od oko 1.500 kuna. Rezolucije od 1.680x1.050 i rjeđe 1.440x900 točaka, koje nude 22 i 20-inčni monitori, po tom su pitanju osjetno manje zahtjevne.