Bug Online

Stariji se sigurno sjećaju vremena kad su se lomila koplja oko toga tko će prvi napraviti procesor takta jednog gigaherca. Kao što znamo, u ovoj je trci pobijedila tvrtka AMD s procesorom Athlon, no Intelu nije trebalo dugo da se u utrku vrati s tada novim Pentiumima 4 koji su imali takt od 1,4 i 1,5 GHz. Ipak, nazivno visokom taktu unatoč, prve verzije Pentiuma 4 nisu imale dobre performanse. Štoviše, bili su sporiji ne samo od Athlona, već i od najbržih modela Pentiuma III koje su trebali zamijeniti. Trik je bio u tome što su Pentiumi 4, za razliku od starijih procesora, bili dizajnirani da rade na vrlo visokom radnom taktu, ali da istovremeno obrađuju malen broj instrukcija u svakom ciklusu. Daljnjim povećanjem radnog takta Intel je stoga uspio postići da Pentiumi 4 imaju dobre performanse, no to je također značilo daljnje produbljivanje razlike u taktu između Intelovih i AMD-ovih procesora. Ipak, procesori obaju proizvođača dijelili su jednu zajedničku karakteristiku - imali su samo po jednu jezgru i samim time performanse su im rasle povećavanjem radnog takta te jedne jezgre.

Sumrak gigaherca

Prijelomni trenutak za ovakvu metodu povećanja performansi zbio se sredinom 2005. godine, kada su oba proizvođača predstavila javnosti svoje prve dvojezgrene procesore - Intel Pentiume D, a AMD Athlone 64 X2. Valja napomenuti da su svi ovi procesori radili na osjetno nižem radnom taktu u odnosu na svoje jednojezgrene prethodnike. Samim time su u većini aplikacija imali niže performanse jer ih aplikacije jednostano nisu znale iskoristiti. Pitate se zašto? Razlog je jednostavan - višejezgreni su procesori do tada bili rezervirani isključivo za specijalne računalne sustave poput IBM-ovih mainframeova, a sustave načinjene od više procesora s po jednom jezgrom moglo se naći isključivo u serverskim sobama. U isto su se vrijeme proizvođači procesora za stolna računala natjecali tko će izdati procesor s višim taktom, a time i višim performansama. Tko bi onda trošio vrijeme i dodavao podršku za više procesora ili jezgri u svoje aplikacije?

S obzirom na sve rečeno, lako bi se moglo zaključiti da su čelni ljudi AMD-a i Intela sišli s uma kad su odlučili lansirati dvojezgrene procesore. Ipak, pravi razlog za ovaj potez nema veze s ludilom, već sa starom dobrom fizikom. Naime, povećavati radni takt procesora postajalo je sve teže i teže zbog ograničenja koja nameću proizvodni proces te sami materijali od kojih se procesori proizvode. Procesori su zbog forsiranja visokog radnog takta trošili mnogo energije čak i kad nisu bili pod opterećenjem (tzv. "curenje" tranzistora), a udio procesora koji su mogli postići željeni takt toliko je pao da se postavilo pitanje ekonomske isplativosti proizvodnje. Rješenje ovih problema nametnulo se samo od sebe - pakiranje dvaju procesora s nižim radnim taktom u isto kućište. Ruku na srce, ovakvoj sirovoj metodi pribjegao je samo Intel, dok je AMD zbog korištenja integriranog memorijskog kontrolera morao rabiti monolitni dizajn (obje jezgre izrađene od istog komada silicija), no osnovni princip je kod obaju proizvođača bio jednak.

Rezultat ovog poteza na papiru izgleda odlično - izbjegnuti su problemi s taktom, procesori su brži, a marketinški je odjel dobio odličan buzzword za privlačenje novih kupaca. U praksi je, kako smo već rekli, izgledalo nešto drugačije, u prvom redu kad je riječ o performansama.