Bug Online

U ovisnosti o tome koliko duboko želite odlutati u povijest televizije, pronaći ćete desetak različitih, više ili manje uspješnih i/ili zaboravljenih standarda koji su predstavljali pokušaje da se poboljša televizijski signal s kojim se družim posljednjih pet ili šest desetljeća. Samim time, i pojam high-definition television odnosno kratica mu HDTV se kroz vrijeme mogao primijeniti na najrazličitije standarde koji u najvećoj mjeri nemaju dodirnih crta s današnjim shvaćanjem HD televizije.
Naime, pokušaji da se poboljša televizija standardne definicije utjelovljena u europskom standardu PAL, koji je prikazivao sliku uz pomoć 625 linija na ekranu, odnosno 576 linija koje opisuju sliku u američkom NTSC-u, su varirali od vrlo obećavajućih pa sve do, iz današnje perspektive smiješnih. Primjerice, krajem šezdesetih japanski je televizijski gigant NHK razvio prvu HD televiziju namijenjenu širokoj publici - no, NHK-ov standard je predviđao omjer slike od 5:3, što je tek nešto više u odnosu na prevladavajući 4:3. U osnovi, riječ je bila o jedva zamjetnom poboljšanju poznatog koncepta, što je djelomično pridonijelo da dotični na ledu odleži dvadesetak godina i u konačnici propadne pred rapidnim širenjem HDTV standarda koji kao okosnicu koriste format slike 16:9, daleko bolje prilagođen načinu na koji ljudsko oko percipira sliku.
Još se veći povijesni kuriozitet vezan za HD televiziju može pronaći u prašnjavim arhivama televizije u godini 1958., kada je vojska tadašnjeg Sovjetskog Saveza za potrebe televizijskih konferencija između vojnih zapovjedništva razvila transformator, televizijski sustav koji je koristio čak 1.125 linija za prikaz slike.
No, prvi ozbiljni temelji za ono što se od 2000. godine naovamo razvija pod kraticom HDTV udareni su od strane ITU, Međunarodne telekomunikacijske unije početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kroz niz sjednica i okruglih stolova su se iskristalizirali osnovni parametri današnjeg HDTV-a: omjer slike 16:9, standardni za prikaz slike 720p, 1080i te 1080p koji su kombinirani sa 24/25/30/50/60 sličica u sekundi, u ovisnosti o pojedinoj zemlji odnosno regiji.
No, trebalo je proći još par desetljeća da se tehnologija prikaza, kompresije i prijenosa razvije u dovoljnoj mjeri kako bi se proizvela, obradila, prenijela i prikazala ogromna količina informacija koje sadrži HDTV slika. Najveći poticaj razvoju HDTV-a kakvog danas poznajemo donio je prijelaz s analogne na digitalnu televiziju (DVB standard u Europi i većem dijelu svijeta, ATSC u SAD-u) te korištenje MPEG-2 odnosno MPEG-4 algoritma za kompresiju.