Bug Online

Što su prednosti, a što nedostaci DSLR-ova u odnosu na kompaktne fotoaparate?
Najveći je nedostatak očigledan – DSLR-ovi su daleko teži i puno su većih dimenzija od kompaktnih uređaja (što je i razlog zašto ove zovemo “kompaktnima”), što ih čini nezgrapnima i neprikladnima za stalno nošenje sa sobom. Drugi nedostatak donedavno je bio i njihova visoka cijena, no danas se na tržištu može pronaći DSLR-ova kojima je cijena čak i nešto niža od skupljih kompaktnih fotoaparata.
Prednosti je kudikamo više nego nedostataka. DSLR-ovi redom koriste puno veći fotoosjetljivi senzor, a što je senzor veći, bolja je kvaliteta konačne fotografije. Tome je tako jer veći senzor može primiti više svjetlosti, a uz to se ispred njega se može postaviti i objektiv s većim lećama. Lakše je proizvesti kvalitetnu leću veće površine, a samim time je lakše kontrolirati dubinsku oštrinu fotografija koja kod kompaktnih fotoaparata, zbog malih dimenzija njihovih optičkih elemenata, jedva da postoji.
Najosnovniji DSLR-ovi tako gotovo redovito proizvode bolje slike od naprednih kompaktnih fotoaparata. Netko će reći da je prednost DSLR-ova i ta što se kod njih mogu izmjenjivati objektivi, no to ne mora baš uvijek biti točno (vidi okvir “Kako radi SLR?”). Svi DSLR-ovi imaju mogućnost manualnog postavljanja optičkih parametara prije okidanja, dok je to slučaj samo sa skupljim kompaktnim aparatima; brži su, izdržljiviji i, na koncu, pružaju neusporedivo veću kreativnu slobodu onome tko ih koristi.
Kako to da su ovi koje testirate baš toliko jeftiniji od onih koje ne testirate – odakle tolike razlike u cijenama DSLR-ova?
Više je faktora u igri, no ponovno je najvažniji onaj koji se odnosi na veličinu fotoosjetljivog senzora. Što je on veći, skuplje ga je proizvesti, pa je onda i fotoaparat skuplji. U vremenima dok nisu postojali digitalci, rabio se film kod kojeg je veličina jedne slike bila 35 x 24 mm. Samo najskuplji digitalni SLR-ovi imaju senzor tih dimenzija, pa se za njih kažu da imaju tzv. Full-Frame čip, dok ovi jeftiniji imaju manje senzore.
Uz to, skuplji fotoaparati imaju brže rapidne okidače prikladne za vrlo specifične profesionalne namjene (npr. snimanje sportskih događaja), brže procesore za obradu snimaka i njihovu pohranu u memoriju, veće maksimalne rezolucije snimanja, veće mogućnosti utjecaja na način snimanja, veći raspon parametara koji se mogu podesiti prije okidanja…
Ima li koji od ovih jeftinijih DSLR-ova koje testirate Full-Frame senzor?
Nema. Površinu senzora ovih fotoaparata valja pomnožiti s veličinom koja varira od 1,5 do 2,0 da bi se dobila površina od 35 x 24 milimetra, čime dolazimo do tzv. faktora konverzije…
Faktora čega?
Konverzije. Ta je brojka bitna kod DSLR-ova. Manje zbog toga da biste znali koliki čip ima neki fotoaparat, a više zbog toga da biste znali koristiti objektive. S tom brojkom je, naime, potrebno pomnožiti i deklariranu fokusnu daljinu objektiva (ili raspon fokusne daljine objektiva, ako se radi o zumirajućem objektivu), jer je ona na objektivu uvijek izražena u jedinicama uobičajenim za korištenje s Full-Frame aparatima (tj. s filmom kod kojeg slika ima dimenzije od 35 x 24 mm). Kada se to pomnoži, dobit će se nova brojka, a nju je potrebno doživjeti kao pravu vrijednost koju bi kombinacija dotičnog objektiva i dotičnog aparata davala kada bi se snimalo na standardni film.
To znači da jeftiniji DSLR-ovi povećavaju fokusnu daljinu objektiva, odnosno smanjuju kut snimanja? Ne zvuči loše…
I nije loše, ako želite nešto jako zumirati – što je u praksi, zapravo, rijedak slučaj. Puno češće ćete htjeti uhvatiti veći kut svojim fotoaparatom, odnosno snimiti što širi kadar, a to će vam s uređajima koji nemaju Full-Frame čip teže polaziti za rukom. Manje je bitno, ali nezanemarivo, i to što je kod većih faktora konverzije teže uspostaviti kontrolu nad dubinskom oštrinom slike, pa je tako teže dobiti, primjerice, zamućenu pozadinu dok snimate neki objekt koji vam je blizu… Dakle, ipak je loše.
Ako jednog dana kupim skuplji DSLR, hoću li moći i dalje koristiti iste objektive?
Jedino ako je proizvođač novog aparata isti kao i proizvođač starog aparata. Svaki proizvođač je, naime, standardizirao svoj tip navoja za objektive, pa je nemoguće koristiti, recimo, Pentaxov objektiv na Sonyjevom aparatu. Moguće je kupiti objektive nezavisnog proizvođača koji se mogu zašarafiti na razne tipove navoja za objektive, no oni su najčešće skuplji, a manje praktični. Odluka o tome koju marku fotoaparata kupiti, ako planirate jednog dana nabavljati i moćniji aparat, nije baš nebitna.
Postoje li onda proizvođači koji općenito rade bolje uređaje od konkurencije?
Kada bi bilo tako, do danas bi na tržištu preživio samo jedan, najkvalitetniji proizvođač. Svaki zaljubljenik u fotografiju obično preferira nekog konkretnog proizvođača, no tržište je izuzetno kompetitivno i ne može se generalizirati. Nije ipak loše znati da, za sada, samo Nikon i Canon u ponudi imaju Full-Frame uređaje, što se u budućnosti može i promijeniti.
Meni ne treba Full-Frame, fotografiram za svoj gušt i nikada se neću fotografijom baviti “za život”. Koje faktore onda valja uzeti u obzir kod kupnje DSLR-a?
Cijenu tijela aparata, cijenu objektiva, masu i dimenzije, izdržljivost baterije, brzinu (uključivanje i isključivanje uređaja, automatsko izoštravanje…), mogućnosti, kvalitetu softvera… Sve smo to testirali u našem labu, pa pročitajte opise koji slijede.