Danas se u cijeloj Hrvatskoj obilježava Dan sjećanja na Vukovar, pa tim povodom donosimo priču o tome kako je amaterska informatička tehnologija te 1991. godine, u vrijeme opsade ovog grada, pomagala Hrvatskoj vojsci u komunikaciji.

Skromni i neočekivani glavni akter ove priče je – računalo Commodore 64, u vlasništvu tada još dječaka, a danas radioamatera, Đakovčanina Danka Kočiša, koji je s nama podijelio detalje ovog slučaja. Njegovu priču donosimo u nastavku.

Kako je sve počelo

Ovih dana kako krenu u medijima priče o vukovarskoj tragediji, sjetih se upravo jedne zanimljivosti iz djetinjstva i tih ratnih godina. Naime, kako smo u obitelji svi radioamateri, otac (9A2CN) i majka (9A7LKN), brat (9A3XK) i ja (9A5AXP), i kako je i mene i brata otac usmjeravao u području tehničke kulture kako bi odmalena to zavoljeli i služili se tim znanjima kroz život, nabavio nam je famozni Commodore 64, ranih 80-tih, koji je stigao je ravno iz Njemačke.

To je bio i bratov i moj prvi susret sa računalom, pa tako se brat učio programskim jezicima, a ja sam naučio prva slova i riječi upravo tipkati, prije nego izgovarati ili pisati. Od te rane dobi, otac nas je zainteresirao i za računala, i elektroniku, radioamaterizam, i sve što to uključuje u svojoj srži – kako pomoći ostalima da nauče, solidarnost, jednakost svih na radiovalovima, ali i slobodu razmišljanja i igranja sa komponentama i svim mogućnostima koje tehnologija i učenje novih znanja pruža djeci i mladima.

No da se vratimo na temu, ratne godine, Vukovar, Commodore 64…

Kako smo u obitelji svi naklonjeni tehnologiji i tehnici, kasnih 80-tih uz kolege iz Radio kluba Đakovo krenulo je interesiranje oko paket radija. Krenule su izrade modema, testiranja na spomenutom Komodorcu, ostvarene prve veze sa drugim radiopostajama sa paket radijom. Tada je početkom 90-ih došao rat i, razumljivo, sve je to osim preživljavanja palo u drugi plan. Ali tijekom rata, osnivanjem i đakovačke 122. brigade HV-a, članovi đakovačkog Radio kluba okupili su se u tada prvo grupu, a onda i inkorporirani u HV kao centar za radio vezu i ostale aktivnosti.

Uz klasične radio veze koje je svako mogao prisluškivati, pogotovo neprijateljske snage, moj otac se dosjetio da bi u ovom slučaju dobro poslužio spomenuti paket radio. Pokupio je svu opremu od kuće, spakirao na zadnje sjedalo golfića i odvezao direktno u podrum Mimoze – upravne zgrade PIK-a Đakovo. Sa kolegama radioamaterima i elektroničarima, programerima, nakon što im je objasnio koje su sve mogućnosti ove tehnologije, smislili su plan.

Komodorac je spojen putem paket radio modema na očevu radiostanicu Kenwood TR-7850, svi podaci koji su slani su bili kodirani tada impresivnom 128-bitnom enkripcijom, i slani u vukovarski stožer. Tada nije bilo puno ovakve opreme, pogotovo u Hrvatskoj vojsci, koja je tek u idućih par mjeseci i godina dobila kvalitetniju opremu iz Zagreba i vjerojatno od naših tadašnjih vojnih saveznika, pa su naši vojnici koristili opremu koju su imali po kućama – u ovom slučaju radiostanice i informatička oprema. I kako je moj otac to predložio, a kolege radioamateri prihvatili, upravo je korištena provjerena metoda.

Putem paket radija komunicira i Međunarodna svemirska postaja s radio postajama na Zemlji, na frekvenciji 145.825 MHz

Vjerujte, ni bratu ni meni ta oprema nije nedostajala, kada smo znali da se koristi za veće dobro, zaštitu našeg naroda, a tako se ta oprema i koristila, slane su naređenja, koordinate, kretanje trupa na bojišnici, lokacije konvoja, mjesta sa humanitarnom pomoći itd. Sama komunikacija prema opkoljenom Vukovaru je bila iz PRC-a, Prislušnog radio centra u Đakovu, u spomenutoj već zgradi Mimoze, a glavna zanimljivost je bila upravo – enkripcija podataka.

Enkripcija u doba rata

Da bi mogli dešifrirati primljene podatke, vojnim djelatnicima, našim hrabrim borcima HV-a u Vukovaru, trebala je šifra, koju nije nitko drugi smio znati. Šifre su bile snimljene na 5,25-inčnim floppy disketama, koje su se jednom mjesečno nosile u opkoljeni Vukovar po noći, kroz kukuruzišta i minska polja. Na svakoj disketi bilo je 62 šifre, po jedna aktivna i jedna rezervna za svaki dan. Ti vojnici koji su tu disketu nosili, to su istinski heroji, jer preko te komunikacije ovisio je život svih u Vukovaru, a morali su pod okriljem noći nositi kroz nemoguće situacije do Vukovara. Nešto u stilu današnjih FPS ratnih igara, samo što svoju glavu nosite u torbi i svaki pokret ili odluka bi vam mogla biti posljednja dok prolazite teren koji je postavljen da vam spriječi prolazak i ubije vas.

Kada je disketa došla na odredište, svi primljeni podaci na njihovom računalu mogli su se sigurno dešifrirati te su mogli djelovati shodno dobivenim informacijama, jer u takvim situacijama, informacija je moć, prednost na neprijateljem. U dosta slučajeva ovo je bila jedina sigurna veza sa Vukovarom, a znam prema priči kolega radioamatera da je postojala i slična veza iz Osijeka.

Oprema koja je korištena za vezu sa Vukovarom je spomenuti Komodorac, radio stanica Kenwood TR-7850, izlazne snage 50W, sa yagi usmjerenom antenom, te paket radio modemom spojenog preko serijskog porta.

Nakon završetka rata, naš je Komodorac netragom nestao iz prostorija PRC-a, te tek sam ovo ljeto potegnuo to pitanje kolegama i HV-u, kako bi ga pronašli i dali mu zasluženo mjesto u jednom od đakovačkih muzeja. Osmislio sam mali projekt u kojem bi realizirali paket radio vezu između Đakova i Vukovara, između dva muzeja, gdje bi posjetitelji mogli sami chatati između dvije lokacije i isprobali tehnologiju koja je bila životna veza sa Vukovarom ratnih 90-etih, sve do pada Vukovara. Uvjeren sam da bi takav sada već muzejski primjerak računala, a i povijesni primjerak bitan za Domovinski rat i za Vukovar i Đakovo, sigurno našao svoje mjesto u dva muzeja, a posjetiteljima bitan simbol koliko smo povezani u svim dijelovima života i društva sa tehnologijom i tehnikom.