Supermaraton je segment u kojem timovi trebaju doći od Budimpešte do Midelta, gdje kreću ozbiljne afričke dionice. Dozvoljeno je u nekim kategorijama i mijenjanje ili prilagođavanje rute puta.

Ove godine, većina ekipa imala je problema s kašnjenjem trajekta iz Genove (za one koji su odabrali tu opciju, mi srećom nismo) i sa snijegom u Atlasu, zbog čega dio timova, možda čak i većina, nije stigla u Midelt na vrijeme. Odabir trajekta također je dio taktike. Mi smo odabrali opciju ježđenja kroz Mađarsku, Hrvatsku, Sloveniju, sjevernu Italiju, uz Francusku i Španjolsku obalu, i trajekt iz Algecirasa – španjolske luke odmah zapadno od Gibraltara – za Ceutu, za koji se odlučuje vrlo malo timova, i spuštanje niz istočnu obalu Maroka do Casablance, za što se odlučuje nešto veći broj ekipa.

Kod dolaska na sam jug Španjolske postoji nekoliko opcija prelaska – gađali smo Tarifu, ali kod dolaska oko ponoći hostel koji posjeduje jak, unaprijed „snimljen“ punjač bio je zatvoren, i to ne na dan-dva, već nekoliko mjeseci, radi renovacija. Hotelima koji nisu pripremljeni za prihvat električnih auta jako je teško objasniti što nam treba, čak i kad je dovoljna obična šuko utičnica i malo dobre volje. Saša je na kraju našao prenoćište između Tarife i Algecirasa, i to ne bilo kakvo – Tesla je prenoćila u garaži okružena vintage Mercedesima, vlasnik je očito skupljač starih auta.

Možda vam ovi problemi djeluju čudni za nešto što se zove reli („haha čuj ove, traže šteker“) no to su specifičnosti presedana sudjelovanja električnim autom.

Mjesto noćenja uvjetovalo je i trajektnu luku za prelazak u Afriku, a time djelomično i lokaciju ulaska na kontinent. Ceuta je španjolska (a time i EU) enklava na afričkoj strani, malo muvanja po gradu, i odosmo na granicu koju smo riješili neobično brzo. Granični prelazi iz enklava – osim Ceute tu je i Mellila – su više-manje „obični“ prelazi između dvaju zemalja, na kojima promet teče, a ne luke gdje se odjednom iz trajekta istovari 200 vozila i zaguši ionako nervoznu policiju i carinu.

Iz Ceute smo dalje krenuli popodne, ali ceste su i dalje evropske kvalitete, pa smo do navečer bez većih problema došli do Casablance. Negdje južno od Tangera Tesla je izbacila obavijest da izlazimo van zone poznatih punjača, i da nam ni Elon Musk dalje ne pomaže – snalazimo se sami.

Kod Kenitre postoji punjač kojeg je vlastitim sredstvima instalirao Tesla Club Maroko. U zemlji ima neki (mali) broj vlasnika Tesli, a kako je službeni support nepostojeći, niti su korporacije prepoznale mogućnost instalacije svojih chargera, snalaze se i vlastitim inicijativama.

Od Casablance do Ourzazatea ceste su mnogo slabije i idu preko planinskog lanca Atlas, i najviše visine od 2.260 metara (za cestu, vrhovi planina idu i preko 4.000), hladno je i ima snijega, no ne u količinama koje bi zaustavile auto. Dan smo završili u Ourzazateu, gdje je ove godine prvo veće okupljanje timova i odakle u srijedu kreće treća dionica prema Tafraouteu.

Jedan od Sašinih trikova u Tesli, koji smo koristili na marokanskim autocestama do Rabata za smanjenje potrošnje i produženje radijusa, je poslati support car Daciju naprijed da svojom elegancijom razbija zrak i smanjuje otpor zraka za Teslu koja se vozi dosta blizu. Uštede su vrlo velike. Za ovakvu vožnju bitno je da i prednji vozač bude pouzdan, jer je za njega dosta stresno.

Stari trik poznat ljubiteljima biciklizma i niza drugih sportova, ovdje u specifičnoj primjeni na prvom sudjelovanju električnog vozila na Bamako reliju.

Inače, marokanski putevi uz obalu do Casablance su odlični, osim u smislu managementa energije i kilometraže ovo i nema neki okus avanture, sad slijede iz dana u dan sve lošije ceste, a o strujnoj infrastrukturi da ne govorim.... pri brzinama od 25-30 km/h kakve očekujemo na nekim dionicama ovaj trik nema svrhe....