Kao prvi visokobudžetni superherojski film s većinski crnačkom glumačkom postavom, redateljem (Ryan Coogler) i scenaristima, Marvelov i Disneyev Black Panther neupitno predstavlja presedan u filmskoj produkciji. S druge strane, unatoč financijskom uspjehu kojim je porušio nekoliko rekorda, taj presedan teško da predstavlja i prekretnicu zbog koje bi se financiranje visokobudžetnih nebjelačkih filmova mahom počelo odobravati.

Razlog tome je naravno potraga za profitom, koji Black Panther ipak uvelike duguje popularnosti Marvelovog svemira i uspjehu njegovih dosadašnjih ekranizacija. To uključuje i Infinity War čije je najave dio i Black Panther, što potonjeg čini gotovo neizostavnim za pogledati prije nego što prvi stigne u kina.

Lik Black Panthera (Chadwick Boseman) i njegove moći su fenomenalne koliko i one drugih superheroja, što ne čudi s obzirom na to da tandem s njegovom sestrom Shuri (Letitia Wright) neodoljivo vuče na crnačkog Iron Mana. Razlikuju se utoliko što nema poznate Starkove drskosti. Umjesto nje imamo lik kralja čija tradicionalnost proizlazi iz dužnosti prema Wakandi kao zemlji skrivenoj od svijeta, te odmak od tradicije koji dolazi s tehnološkim znanjem njegove sestre.

Film gradi na pojmu tradicije tako što glavnog negativca Killmongera (Michael B. Jordan) prikazuje ne samo kao odmak, već kao drugu krajnost koja bi Wakandu odvela od izolacionizma do svjetske dominacije. Nažalost, Killmongerova ideologija ispada tragikomična uspijete li se tijekom filma samo na sekundu prisjetiti da se nalaze na Marvelovoj Zemlji. Tome ne pomaže ni prizvuk neozbiljnosti u Killmongerovoj osobnoj vendeti kao nusprodukt cool faktora, a ni nespretno ispreplitanje scena suosjećanja sa scenama nemilosrdnog nasilja kao neuspjeli pokušaj anti-herojskog prikaza.

Kao prvi superheroj afričkog podrijetla u mainstream stripu (1966), ne bi bilo pretjerano reći da je cijeli raison d'etre Black Panthera osnaživanje crnačke rase kroz popularnu kulturu. Stoga je scenaristička ironija filma prilično zamjetna - ako stablo padne u šumi, a nema nikoga da ga čuje, ima li zvuka? Misaoni je to eksperiment koji uvelike opisuje problematičnost značaja koji bi Black Panther trebao predstavljati.

Problem se očituje u tome što se svi konflikti, kao i tehnološka postignuća, odvijaju u mikrosvemiru Wakande. Izuzev jednog sporednog bijelca, nitko ne svjedoči tom osnaživanju crnaca. Nitko osim kino publike. Status wakanđana u odnosu na ostatak svijeta isti je na kraju kao i na početku filma - nepostojeći. S obzirom na to da je moć prvenstveno relativna u odnosu na druge, tako konstruirana priča doima se kao poveći propust.

Priznanje onoga što Wakanda predstavlja ako ne i podilaženje interesima Wakande od strane moćnih očevidaca kao ključni dio procesa osnaživanja dakle vidno izostaju iz filma. Dvije scene nakon odjavne špice svojevrsna su isprika za to, ali kao takve su tek šećer na kraju filma zbog čijeg se uskog narativa ne može reći da je pretjerano obilan. Vrijedi spomenuti da orkestralna i plemenska glazba čine gledanje vrjednijim.

Za grupni entuzijazam školaraca - kao ovaj na društvenim mrežama za crnačkog superheroja - sam osjećao da je izumro skupa s 'projekcijama' Vlaka u snijegu i kvartovskim turnirima, te pojavom brzog interneta - iliti s krajem vlastitog djetinjstva kako to obično biva. Stoga je možda šteta i to što film više igra na potvrdno klimanje šire publike nego na taj dječji entuzijazam i divljenje. Tim više jer Black Panther ispunjava svoju kulturološko-političku svrhu već samim time što postoji.