U kinima: Deadpool 2

Deadpoolu specifičan humor u nastavku je intenzivniji i domišljatiji, ali ne nužno i smješniji.

Hrvoje Mostarac nedjelja, 20. svibnja 2018. u 12:32

Rijetko gdje kao u Deadpoolu od govora o sadržaju bilo bi više štete nego koristi. Jedni bi radije izbjegli spojlere, dok bi onima kojima je cijela stvar nepoznata u početku ostali zbunjeni jer glavna priča počinje tek nešto kasnije. Za specifičan filmski svijet kao što je Deadpool to nije toliko mana ovog nastavka, koliko dodatna pohvala izvrsnoj montaži niza scena u prvom filmu.

On - bez obzira na rastavljenost trenutnih, prošlih i onih scena koje tek slijede - uspijeva kao koherentna cjelina koja nas mami pitanjem što ćemo sljedeće vidjeti. U usporedbi s montažnim podvigom iz prvog filma, ovaj nastavak zbog linearne priče (s izuzetkom kratkih retrospektiva dvojice takoreći antagonista) djeluje gotovo formulaično.

Josh Brolin (Thanos u IW) u ulozi Cablea, putnika kroz vrijeme. Cilj - ubiti dječaka kojeg Deadpool nastoji zaštititi
Josh Brolin (Thanos u IW) u ulozi Cablea, putnika kroz vrijeme. Cilj - ubiti dječaka kojeg Deadpool nastoji zaštititi

Ono što kreativne manjkavosti ipak stavlja u drugi plan je, očekivano, humor; koji je kao najbitniji dio Deadpoola ujedno i fokus ovog osvrta. Od referenci na stariju (Terminator) i noviju (Infinity War) popularnu kulturu do šala o filmskim elementima (režija i scenarij), Deadpool 2 u svom repertoaru pokriva sve što se da pokriti. No, to čini u tolikoj mjeri i na takav način da ono što je jednom bila posebnost postupno prelazi u jednoličnost. Domišljatost humora u Deadpoolu 2 stoga podrazumijeva raspon i količinu šala radije nego njihovu kvalitetu.

Tek neke od njih kao što je jedna o psu iz Johna Wicka (2014) izvlače posebnost mogućnosti koje su na raspolaganju Deadpoolovim scenaristima. No mnogima koji nisu uronjeni u svijet filmova, takve će šale proći ispod radara. S druge strane, jednostavnija satira kao što je "nikad prije viđen plus-size lik sa supermoćima" razumljiva je i široj publici u ovoj dekonstrukciji suvremenih blockbustera.

Julian Dennison (Hunt for the Wilderpeople) kao Russell, dječak kojeg Deadpool nastoji zaštititi
Julian Dennison (Hunt for the Wilderpeople) kao Russell, dječak kojeg Deadpool nastoji zaštititi

Kad Wade (Ryan Reynolds) u prvom filmu opisuje upoznavanje Vanesse (Morena Baccarin) i scene njihovog zajedničkog života, kaže da je "Život beskrajni niz katastrofa s tek kratkim, kao u reklamama, trenucima sreće." Prikazana je to svakodnevica koja funkcionira kao predah od prvog dijela filma i priprema za ostatak. Nju je nastavak zamijenio s par nadrealnih scena koje nemaju isti učinak bez jednostavnosti tog seksualnog humora, ali i romanse. Vulgarni, crni i samosvjesni humor koji smo do sada hvalili kao karakterističnim, neki od nas bi u nastavku mogli doživjeti kao obvezatnim.

Prvi je film imao tu prednost da bude takoreći origins film. Tako se primjerice ni mračnije scene iz drugog filma ne mogu mjeriti sa scenama mučenja kroz koje je Wade prolazio u prvom filmu. Iz neizbježnog fokusa na stvaranje lika Deadpoola u prvom filmu proizlazio je i taj balans između priče i humora.

Povuče li se paralela s Infinity Warom, Deadpool 2 nije izazivao smijeh u kino dvorani u istoj mjeri. Razlog za uspješne šale u IW-u nije toliko u tome što su pitkije koliko u tome što su situacijske. U Deadpoolu 2 nema tog prirodnog toka, dijelom upravo zbog silnog probijanja četvrtog zida. Svjedok tome da cijelo iskustvo nije bilo toliko stimulativno je i užurbano napuštanje inače pune dvorane. Ipak, ne zaboravite ostati nakon odjavne špice i pogledati scenu koja slovi za jednu od najboljih te vrste.

Deadpool 2 bi se nekima mogao učiniti kao previše autentičan za vlastito dobro. K tome, sama skripta u par navrata sebe naziva lazy writingom, što me podsjetilo na posljednji betl Eminema u filmu 8 Mile (2002). Isto kao što B. Rabbit samoismijavanjem ostavlja protivnika bez streljiva za ismijavanje, tako i Deadpool 2 samoismijavanjem uglavnom ostavlja kritiku bez argumenta. Ono što nam ipak preostaje je mogućnost tvrdnje da je prvi film bio bolji.