Odlazak u kino je oduvijek bio poseban doživljaj - izlazak među ljude, veliko platno, zvuk sa svih strana, kokice. Smijeh ljudi koji uživaju u komedijama, zapanjenost vratolomijama akcijskih zvijezda, kolektivni strah publike kod gledanja dobrog horora u tmini kinodvorane. Što više se može poželjeti? Ipak, trojica kanadskih filmaša smatrala je da slika na platnu u kinodvoranama može i treba biti bolja pa su 1968. godine krenuli s razvojem svog sustava, nazvanog IMAX.

S dizanjem doživljaja gledanja filmova krenulo se na tri fronte: kamere, projektori i platno. Visokobudžetni filmovi i drugi sadržaji u prošlosti su se najčešće snimali na vertikalno postavljenu 35-milimetarsku filmsku vrpcu, koja je postala de facto kinematografski standard. Ako to budžet nije dozvoljavao, snimalo se i na manje formate, poput 16-milimetarske vrpce. Tek rijetko se koristio 65-milimetarski film.

Zašto je IMAX nastao?

Veći format filmske vrpce u pravilu znači bolju, detaljniju sliku, bogatijih boja, s finijim zrnom. Ujedno je lakše postići pliću dubinsku oštrinu, koja je važna zbog estetike - glavni element u kadru dobiva na važnosti izraženijim odvajanjem od pozadine.

Tvrtki IMAX Corporation ni 65-milimetarski filmski format nije bio dovoljno velik pa su rolu sa 65-milimetarskom celuloidnom vrpcom odlučili zarotirati za 90 stupnjeva. Dakle, za razliku od klasičnih filmskih kamera u kojima filmska vrpca kroz kameru prolazi vertikalno, kod IMAX-ovih filmskih kamera prolazi horizontalno. Time ista 65-milimetarska filmska vrpca u IMAX-u ima oko tri puta veću površinu negativa jedne sličice snimke od vertikalnog 65-milimetarskog formata te blizu deset puta veću od 35-milimetarske vrpce. Drugim riječima, IMAX-ove kamere koje horizontalno snimaju na 65-milimetarski film postale su zlatni standard po pitanju razlučivosti slike.

Da bi se tako snimljeni materijal mogao reproducirati u punom sjaju, IMAX je ponudio i odgovarajuće projektore. Gotov film se prebacuje na 70-milimetarsku filmsku vrpcu s koje se projicira na filmsko platno. Sigurno ste primijetili razliku u brojkama - vrpca s koje se vrši projekcija pola je centimetra šira od one na koju se film snima pa se format nekad naziva 65mm, nekad 70mm, no misli se na isti format. IMAX format je zapravo 15/70, što znači da je jedna sličica videozapisa 70-milimetarske horizontalne vrpce širine 15 perforacija. Projektori sposobni za projekciju s 15/70 formata su veliki i teški blizu dvije tone, a ni role filma nisu lagane - dva i pol sata takve filmske vrpce na roli teži 250 kilograma. Stoga se IMAX češće u tom formatu koristio za snimanje i projekcije vizualno impresivnih dokumentarnih filmova, koji su u pravilu vremenski daleko kraći od dugometražnih igranih filmova.

Posljednja karika u lancu je platno, koje je najčešće ogromno, zakrivljeno i blizu sjedalima kako bi gledateljima slika ulazila i u periferni vid, odnosno kako bi dublje "uronili" u sliku. Standardno platno u IMAX-u je veličine 22x16 metara. Može biti manje, a može biti i veće - trenutno najveće IMAX-platno nalazi se u Australiji, dimenzija 32x23 metara. Čak i kad film nije sniman u IMAX formatu, projiciranje na tako veliko platno dignut će doživljaj gledanja filma na višu razinu.

Prelazak u digitaliju

Digitalna je tehnologija uvelike utjecala na svijet pa je tako samo bilo pitanje vremena kad će je i IMAX početi uvoditi. Tu je prije svega naglasak na projekcijama na platno te kod snimanja 3D filmova. Kako 15/70 format zahtijeva ogromni projektor, a za 3D projekcije potrebna su dva projektora, većina današnjih IMAX dvorana opremljena je s dva digitalna projektora, bilo da se radi o 2K DLP projektorima ili laserskim 4K projektorima.

Oba se projektora koriste ne samo kod 3D projekcija, nego i kod 2D projekcija. Kod 2D projekcija slika s jednog projektora je pomaknuta za pola piksela, čime se povećava percipirana razlučivost slike (kod 2K projektora percipirana horizontalna razlučivost raste na oko 2,9K), povećava se svjetlina projicirane slike, te se poništava screen-door efekt (rešetka, odnosno sive linije oko piksela), uzrokovan time što pikseli sa sadržajem ne pokrivaju 100% površine.

Kod 3D projekcija jedan projektor projicira sliku za lijevo oko, a drugi za desno oko. Projicirane se slike odvajaju jedna od druge pomoću linearno-polarizacijskih leća u DLP projektoru, dok se kod laserske projekcije koriste posebni, vrlo precizni filtri za boju. Naravno, odgovarajuće polarizacijske leće, odnosno filtri, nalaze se i u pasivnim naočalama kroz koje gledatelji doživljavaju trodimenzionalnost slike.

Kako su filmske IMAX kamere velike i teške, a za snimanje 3D filmova potrebno ih je upariti, tako je IMAX uveo puno praktičnije digitalne 3D kamere, koje u istom kućištu imaju dva velika 4K senzora, ekvivalentna (vertikalnom) formatu 65 mm, te time postaju praktičan alat za dobivanje digitalnih 3D snimki vrlo visoke razlučivosti.

IMAX u Hrvatskoj

Kinodvorane koje koriste IMAX-ovu tehnologiju nalaze u mnogim zemljama svijeta, pa je tako jedna svoje mjesto našla i u Hrvatskoj, u sklopu CineStara Arena, smještenog u trgovačko-zabavni Arena Centar u Zagrebu.

Riječ je o dvorani koja ima platno dimenzija 24,3 x 13,7 metara (333 m²), što je čini dvoranom s najvećim platnom u Hrvatskoj, a svrstava se i među dvorane s većim platnima u Europi. U nju se može smjestiti 485 gledatelja. IMAX-ovo je platno premazano srebrom kako bi projicirana slika bila svjetlija, intenzivnija.

To se platno koristi za 2D i 3D projekcije. Za projiciranje slike koriste se dva digitalna 2K projektora marke Christie, koji rade u tandemu kad se prikazuje materijal za IMAX. Izvor svjetlosti svakog od projektora je xenon lampa od 6.000 vata. Projektor je sam po sebi je težak 111 kilograma, ali je smješten na posebno postolje i oklopljen zaštitnim IMAX-ovim poklopcima pa se ukupna masa projektora s dodacima približava 200 kilograma. Kompletni projektor s lećom, postoljem i kotačima visok je 155, dugačak 180 i širok 80 centimetara (to su okvirne mjere). Kotači se prilikom servisiranja ili zamjene lampe spuste kako bi se cijeli projektor po vodilicama na podu mogao pomaknuti u stranu. Automatizirana kalibracija slike vrši se svakoga dana, radi čega je u dvoranu instalirana i kamera.

3D efekt se u IMAX-dvorani u CineStaru postiže linearno polariziranim lećama, dok se u ostalim CineStarovim dvoranama koristi sustav s cirkularnom polarizacijom RealD 3D. Prednost linearne polarizacije kod 3D prikaza u IMAX-u je što je trodimenzionalni efekt izraženiji, 3D objekti se doživljavaju kao da se nalaze ispred platna.

Unutar jednog od projektora smješten je IMAX-ov poslužitelj sa svim materijalima potrebnim za projekcije. Filmovi pristižu u 4K razlučivosti u DCP (Digital Cinema Package) formatu na posebnom čvrstom disku, a traileri na USB sticku i sve to se uploada na IMAX-ov poslužitelj. Prilikom projekcije filmova upogonjena je i Image Enhancer komponenta snage stotinjak običnih PC računala. Ona konstantno preko kamere u dvorani prati sliku koja dolazi s oba projektora, te u realnom vremenu podešava sliku tako da projekcija filma uvijek bude idealne kvalitete.

Za potpuni užitak dvorana je opremljena i posebno dizajniranim 6-kanalnim zvučnim sustavom ukupne snage 12.000 vata. Svaki od kanala je pokriven s nekoliko zvučnika, od kojih svaki zvučnik propušta određene frekvencije tona. Prednji zvučnici se nalaze iza platna, koje je perforiramo tisućama rupica kako bi što bolje propuštalo zvuk, odnosno imalo što manji efekt na njega. Za kalibraciju zvuka u dvorani su smještena tri mikrofona. Kao i kod slike, i kod zvuka se vrši svakodnevna kalibracija kako bi sve bilo po visokim IMAX-ovim standardima.

Neki od filmova čije se premijere uskoro očekuju u IMAX-dvorani u CineStaru:

Osvetnici: Rat beskonačnosti / Avengers: Infinity War (od 26.4.)

Deadpool 2 (pretpremijerno od 15.5.)

Solo: Priča iz Ratova zvijezda / Solo: A Star Wars Story (od 24.5.)