PMF i natjecanja u srednjoj

Ima li smisla uopće pokušati upisati matematiku na PMF-u u Zagrebu (pref nastavnički smjer recimo) ako dotični pojedinac do sada nema uopće prijašnjih iskustava na bilo kakvim matematičkim ili drugim natjecanjima? Pohađam strukovnu školu, imam odlične ocijene (čija vrijednost, budemo realni, se ne može stvarno usporediti sa većinom gimnazija), te mi matematika i slični prirodoslovni predmeti nikada nisu bili moja jača strana. Na natjecanje se nikada nisam niti prijavio, ali da to i nije tako, poznavajući težinu zadataka te moje temeljne intelektualne sposobnosti, uvjeren sam i sada da se ne bih proslavio. Ne sjećam se da sam ikada imao onu matematičku intuiciju i viziju, za koju vjerujem mnogi priželjkuju da je baš njihova; već samo trud, žrtva te popratna doza neuroticizma, je ono što me je držalo na životu kao nenadarenog i u konačnici prosječnog srednjoškolskog matematičara. Kako se ja, kao takav, mogu uopće natjecati za mjesto na željenom fakultetu kada uzmemo u obzir dobar dio mladih i genijalnih umova koji su za sebe kreirali ime u jačim gimnazijama Zagreba pa i šire, koji na natjecanja gledaju kao još jednu pustolovinu uvjereni svoga prolaska, čije umne sposobnosti te štoviše strast za matematikom daleko nadmašuju moje vlastite. (Ako se pričinjava da ih negativno oslikavam, to mi svakako nije namjera. Imam veliku dozu respekta prema takvim učenicima, te nekoliko prijatelja/poznaznika koji bi spadali pod tu kategoriju). Čuo sam također od nekoliko ljudi da čak te osobe imaju i više nego previše posla što se tiče učenja na takvim fakultetima. Sve mi se zbog toga čini nemoguće i nerealno da ljudi koji nikada nisu imali onaj dar (iliti "žicu") za matematiku imaju uopće šanse u tako jednoj high-level edukaciji. Veoma pesimističan stav, svakako se nadam da sam u krivu, ali ovdje sam da pronađem istinu, ili barem saslušam vaša dosadašnja iskustva i slično..

Ja sam završio PMF i mogu iz prve ruke reći da nije nužno visiti po natjecanjima da bi se završio, posebno nastavnički smjer.

Svaka generacija ima lumene, na mojoj godine je bilo preko nekoliko ljudi koji su osvajali državna, medalje na olimpijadama, ali velika većina ljudi su bili "obični" studenati koje je zanimala matematika.

Čisto sumnjam da se nešto jako promjenilo otkad sam ja diplomirao (cca 6 godina).

Tak da samo hrabro, svaki fax se može završit, a na kraju će konačno znanje opet ovisit o tvojoj želji i trudu.

 +1 na ovo. Ako ti u strukovnoj školi matematika nije bila jača strana onda se PMF čini kao dosta loš izbor :) Nešto kao "nikad se nisam volio tuć, i uvijek bi dobio batine, al idem sad probat protiv CroCopa" :)

Pa idi onda na učiteljski, ili za profesora nekog drugog predmeta, ne baš matematike ako ti nejde, mozes i za pedagoga, svasta tu ima. Stvar je da na faksu matematika nije bas ko u srednjoj, rade se izvodi, dokazi, jaka teorija i sve je nekako apstraktno te zahtjeva drugaciji tip znanja nego ona matematika u srednjoj. Ja sam na feru pa mi se svakak gadi ta matematika, a kamo tek da bih isao na smjer gdje se radi 10 vrsti matematike i jos da se vec u srednjoj mucim s njom. Moram reci da mi je dosta cudna ta cijela situacija i prica, al dobro, sretno !

Pozdrav!
Upravo sam sebi postavljam ta pitanja i pocinjem sumnjati sam u sebe. Prošlo je već dvije godine od kad je otvorena tema, pa bi mi mozda neko mogao dati koji savjet. 4. sam godina srednje strukovne škole i tek sam od nedavno počeo pronalaziti sam sebe. U srednju školu upisao sam se bez ikakvih ambicija i ciljeva. Jednostavno nisam znao što da radim sa sobom. U srednju školu sam dakle ušao s ispodprosječnim znanjem, te dobivao dosta loše ocjene. Tijekom 2. godine, uvelike zbog utjecaja interneta, počeo sam gledati na sve malo drugačije. Počeo sam obračati pozornost na različita događanja u svijetu znanosti i tehnologije. Dugi dio školovanja zanimala me astronomija, pa analogno matematika i fizika. Gledanje različitih videa i čitanje o matematici i fizici bila bi mi rutina. Tako sam u jednoj godini pohvatao puno znanja i nadoknadio zaostatke iz osnovne škole, pa čak i uspio ostvariti odličan uspjeh iz matematike i fizike bez puno učenja. Također bih provodio puno vremena baveći se ostalim hobijima. Sve se je to činilo sjajno u mojoj glavi dok nisam počeo razmišljati o daljnjem studiranju. Unatoč mojim jakim interesima počeo sam sumnjati sam u sebe. Iako u zadnje vrijeme imam odlične ocjene i volju za učenje, nekako mislim da je to sve upitno. Zabrinjava me to što također nikad nisam bio na nikakvim natjecanjima niti previše komunicirao sa profesorima, nikad nisam imao "mentora", od nikoga nisam dobivao niti kritike niti pohvale. Zbog tahvih okolnosti osjećam se kao da sam sam u svemu ovome i mislim da to nije dobar put prema uspjehu, te se osječam izgubljeno i iza. Iako sam matematiku vec od pocetka vidio kao nesto vise od srednješkolskog gradiva, nikad se nisam u potpunosti posvetio matematici i naučio neke dublje stvari. Neki ljudi uče matematiku svakodnevno od malena i kad usporedim svoje znanje i moje ozbiljno uloženo vrijeme (3 god.) sa njhovim, pitam se jel sam uopće kvalificiran razmišljati o studiju matematike a kamoli upisati isti. Imam osjećaj da ću požaliti ako ne studiram ili matematiku ili fiziku ali imam jako malo samopouzdanje što se tiče toga i kad god bih izjasnio da hoću nastaviti obrazovanje u nekom težem faksu, osjećao bih da drugi ljudi također sumnjaju u moje sposobnosti. Sa roditeljima nikad nisam razgovarao o svojim ambicijama i imam osjećaj da zbog mojih prijašnjih rezultata nemaju velika očekivanja. Znam da mi mišljenje drugih ljudi ne bi trebalo biti važno, ali i to je neki znak. Koji si ti fakultet upisao i jeli ti se promienilo mišljenje o svemu tome? Jeli još tko imao slične sumnje u sebe i kako je izašao iz tih problema?