Na strunama vjetra nosim ti glas
ljubavi vječne, oblakom umotane,
našim daljinama povezane.
Na mostu čežnje čekam tvoj šapat
u cvatu dodira, u pjeni usnule rijeke
i riječi od snova meke.
A kad se novo sunce opet rodi
i ja ću doći sa prvom zrakom ljepote
usnama ti nahraniti pohote.
Tad ispruži ruke osvitu u oku
i zagrli me koracima svijetlih obećanja
pa dotakni ovu dušu koja sanja.
Jer ljubav je naša istinska divota
kad ljubimo se proljećem života
i kušamo nemir usnama što gore
pa zajedno u dahu dočekujemo zore.
....Für Dich....
....Laku noć....
U zatišju mokre ulice
dok studen se njiše u odsjaju večernjih zavjesa,
koračam još neispjevana,
svakom misli o tebi neraskidivo zamršena.
Srce mi odzvanja u topotu vilinskih kočija
i u tren nebo se rasplesalo zvijezdama,
svaka kap kiše
kap je žedne žudnje,
topla i odana,
paperjem duše omotana.
I dok skrivam te u stih,
želim te dodirnuti urlikom,
odnijeti u vrtnji vihora u jeku svih svjetova
da svaka se čestica zraka nadiše tvoga postojanja.
Tihim glasom rastrgnutih minuta
šaljem ti pismo ogoljenih uzdaha
da čežnja tvoja nije usamljena,
da negdje se s mojom poigrava,
možda na površini jezera,
u izgubljenom vremenu nečujna.
I sve se čini mogućim…
Jer što su daljine…
ako nisu putevi do tvojih očiju,
što su praznine
ako ne planete do tvoga sunca,
i što je ovo što me pokreće,
ako nije ljubav
koja oduvijek tvojim se imenom zove.
Dobro jutro .... 
💖
eto....kad voliš....
treba mi most koji će prijeći moje rijeke
treba mi uspavanka vjetra u kosi
treba mi šapat umirućih zvijezda
treba mi san u zarobljen u šaci
treba mi neispjevana zebnja istine
treba mi ljubav u korijenu pogleda
treba mi pitomost vremena
treba mi pregažena ucviljena laž
i neka dugačka lađa
što neće zapeti u blatnjavim olujama.
Znaš…
stvarno mi treba toliko toga,
no pristajem na svaku sekundu s tobom
i nije li to ipak sve
što mi treba!?
....Für Dich........Laku noć....
Kad nas zvjezdani trag rasprši
u istoj svjetlosti,
ja čuvat ću te u smiraju
svojih struna duše…
jer svaki trag u pijesku
utisnuli smo u šetnje zagrljenih sjećanja
noseći i dalje
svaki pečat zlatnih svitanja
čak i onda ako note vjetra
zauvijek nestanu na obroncima pjesama
i snjegovi postanu crni
u zimama na kraju vremena.
Mi ne možemo zalutati na stazama istine,
niti nas tuga može plašiti zvukovima tame
jer ne ispiru nas čežnje svojim jecajima
i ne dotiču nas kiše svojim oblacima.
Sidro našeg postojanja
kovano je istim mislima o savršenstvu
i vrtimo se snagom istog vjetra
srebrnih vjetrenjača snova.
Oluje nam se čine kao lahori
koji ne dodiruju naše krošnje
dok nemirno more prošlosti
krijemo pod palubom očaranja
i lutajući tako plovidbom života
zapleli smo se na istom brodu.
Dobro jutro ....
007....haha....mulac 💖
....
Hojla..rtu..haj papy
