Predobro!
Lako meni reć kad ne igram igre...:P
E predobar video.
Ovo bi trebali negdje objaviti da to vide svi ljudi koji provode previše vremena na facebooku,wow-u... Jer zbilja, vrijeme prolazi, a ti nisi napravio praktički ništa (osim recimo, scora u igri, ali ćemu ti to zapravo služi? ničemu).
Koliko primjećujem, u videu se vrlo općenito i nedorečeno kritiziraju sve video-igre, ali se konkretno spominje samo jedna, a to je World of Warcraft. Nisam nikad igrao WoW i ne znam koliko vremena zahtjeva, ali pomalo je infantilno zbog pretjeranog igranja WoW-a ritualno paliti DVD kutije i potom za sve neuspjehe u životu okriviti igre. U svakom slučaju, plitko i površno, u stilu već stoput viđenih prenemaganja o štetnosti "igrica", nakon čega idu reklame za pivo, s navijačima koji hipnotizirano bulje u televiziju.
Ovo je sigurno onaj lik koji je prodao svoj Steam račun za $1000. :D
ja sam teški fan igara. al ovaj video podržavam. mislim da ću ovo pratiti, jednostavno da se bolje nastavi sa životom.
od sada pa nadalje-igre su CASUAL.
dosta jak video.
+10
većina toga što on kaže je istina, igre ne bismo smjeli shvaćati tako ozbiljno, gubimo na njih sate života, živce i novce, ali nemogu si pomoći
upravo ulazim na 3. Prestige u MW2
vrlo zanimljivo i istinito
Da i ja bacim komentar... Možda ću povremeno pobjeći sa same srži videa ali neka.
Igre igram već prilično dugo, još od doba audio kaseta u comodore 'računalima' koje sam kao klinac premotavao i igrao non stop.
Kao i svi, vjerujem, počeo sam sa gamingom čisto iz zabave, bez razumijevanja onoga što igram i bez nekakvog oblika poštovanja prema igrama koje su dobre, ponajviše jer ih nisam razumio niti se trudio razumjeti ih. Bilo mi je bitno zabaviti se, potrošiti vrijeme i to je sve.
Danas, kad sam stariji (pazi mene Metuzalema sa 24. 
) iskreno 'trošim' puno više vremena na gaming. Nazvao bi se strastvenim gamerom. Znam, zvuči kao klišej.
Tu se dotičemo teme videa. Je li vrijeme provedeno na igrama izgubljeno vrijeme za koje smo mogli napraviti nešto pametnije? Ovisi!
Ne smatram to vrijeme uvijek izgubljenim. Netko će odgledati film, netko će dan provesti u kafiću, ja ću odigrati neku kvalitetnu igru. Ono što ja igram, u pravilu biram jako dugo. Jednom mi je HR_The_Butcher rekao "Zašto trošiti život na mediokritete" i to je nešto najtočnije ikad. Bitno mi je da igra na koju ostavljam svoje vrijeme nudi nešto korisno i nešto vrijedno, da na kraju ostavi nešto meni, a ne da poslije tog iskustva nemam ništa više nego što sam imao, želim da me to igraće iskustvo obogati za makar nešto. Fahrenheit je to učinio, Bioshock je to učinio... Svojom umjetničkom vrijednošću obogatili su moj život kao što bi to napravila dobra knjiga ili dobar film.
Ono što smatram gubitkom vremena je igranje 'besmislenih' igara sam u svojoj sobi. Uglavnom svaki MMO spada u tu kategoriju, uz brojne druge žanrove. Iako prividno socijalna komponenta igre možda zamijenjuje stvarni socijalni život, u stvarnosti je slika drugačija, potpuno. Potvrditi će mnogi odrasli gameri koji su dovoljno objektivni da to priznaju.
Igram i sam multiplayer igre, ali samo i kada imam prijatelja kojeg poznajem online da odigra samnom. Volim ljude s kojima igram multi poznavati, čak i osobno ako je moguće (potvrdit će Nax kolko sam ga mrcvario dok nisam došao do njega da se upoznamo 
) jer samo tada takvu vrstu aktivnosti ne smatram gubitkom vremena. Igrati multiplayer FPS ili MMO sam u sobi, protiv ili sa anonimcima na internetu je gubitak vremena i života uzalud. Jer, za što te jedan WOW ili neka slična igra može obogatiti? U tome je ovaj video točan.
Mnogi mladi (opet ja Metuzalem sa 24. ) danas igraju jer je to fora, jer ne znaju što bi pametnije sa sobom, i čine to bez obaziranja na vrijednost onoga što igraju, samo da izgube vrijeme. Tako gube život i za takve je video namijenjen i nadam se da će im pomoći shvatiti to što prije.
Ono što smatram gubitkom vremena je igranje 'besmislenih' igara sam u svojoj sobi. Uglavnom svaki MMO spada u tu kategoriju, uz brojne druge žanrove. Iako prividno socijalna komponenta igre možda zamijenjuje stvarni socijalni život, u stvarnosti je slika drugačija, potpuno. Potvrditi će mnogi odrasli gameri koji su dovoljno objektivni da to priznaju.
Upravo tako, sve igre koje iziskuju teški grind su smeće i gubljenje vremena npr. RPG-ovi u MMO ili MW2 varijanti.
Vrijedne su one igre koje imaju početak i kraj, koje možeš uzeti, ostaviti i vratiti im se ako želiš ili igre koje možeš zaigrati s prijateljima tipa L4D.
Vec sam pisao u slicnoj temi, dugogodisnji sam gamer, i nije mi zao niti jednog jedinog sata provedenog za racunalom igrajuci. Stavise zahvalan sam tim satima i sada cak zalim sto nisam malo vise igrao kad sam bio mladi.
Moj stav je da je pametnije sjediti 2 sata za racunalom nego 1 sat u kaficu ili na klupi i fumati. I toga se drzim, kad je drustvo islo igrati nogomet isao sam i ja, kad je drustvo islo vani isao sam i ja, kad je drustvo islo u kafic kartati ili na pivu ja sam isao igrati, kad su se isli skrivati i dimiti ja sam isao igrati i danas sam zahvalan na tome. Sto? zato jer ne pusim niti pijem, a i dalje se druzim s istom ekipom, zato sto danas vecina te ekipe iako su se ozenili i imaju djecu sjede negdje u kaficu i piju i puse, trose lovu koju su mukotrpno zaradili, dok sam ja kuci i ponekad sjednem odigrati partiju CS-a.
Nemojte me pogresno shvatiti, nisam ja protiv toga da se ode u kafic, zdravo je ponekad i sjesti malo i pogledati kakvu utakmicu ili kakvu spiku baciti, ali visiti po cijeli dan...
To je moje glediste na igre i gejmere, i ja cu svoju djecu uciti da je bolje sjesti i igrati 2 sata necega nego ici 1 sat u kafic na pivu.
To je moje glediste na igre i gejmere, i ja cu svoju djecu uciti da je bolje sjesti i igrati 2 sata necega nego ici 1 sat u kafic na pivu.
Neznam baš, meni je jedan sat na pivi s prijateljima izazovniji, informativniji, životniji od 2h bilo koje igre -ikad, možda netko nema takav dojam kad je s prijateljima jer nema dobre prijatelje, ili nije shvatio dominaciju socijalizacije nad sjedenjem u sobi i osvajanjem,napucavanjem,razmisljanjem o necem sto ce se uninstalirati nakon nekog vremena...
Prijatelji ce te izdati, umrijeti, podrzati, razveseliti, ostaviti neki dublji trag,a igre samo sjecanje na neku zanimljivu radnju u najboljem slucaju (Half Life, Bioshoch i razno), na kraju ostaje samo uninstall i blijeda slika u glavi
To je moje glediste na igre i gejmere, i ja cu svoju djecu uciti da je bolje sjesti i igrati 2 sata necega nego ici 1 sat u kafic na pivu.
Neznam baš, meni je jedan sat na pivi s prijateljima izazovniji, informativniji, životniji od 2h bilo koje igre -ikad, možda netko nema takav dojam kad je s prijateljima jer nema dobre prijatelje, ili nije shvatio dominaciju socijalizacije nad sjedenjem u sobi i osvajanjem,napucavanjem,razmisljanjem o necem sto ce se uninstalirati nakon nekog vremena...
Prijatelji ce te izdati, umrijeti, podrzati, razveseliti, ostaviti neki dublji trag,a igre samo sjecanje na neku zanimljivu radnju u najboljem slucaju (Half Life, Bioshoch i razno), na kraju ostaje samo uninstall i blijeda slika u glavi
tako i s puno prijatelja sam napravio unistal i ostao s njihovom blijedom slikom u glavi. ali isto tako se nekih igara i igranja istih sječam s nostalgijom.
To je moje glediste na igre i gejmere, i ja cu svoju djecu uciti da je bolje sjesti i igrati 2 sata necega nego ici 1 sat u kafic na pivu.
Neznam baš, meni je jedan sat na pivi s prijateljima izazovniji, informativniji, životniji od 2h bilo koje igre -ikad, možda netko nema takav dojam kad je s prijateljima jer nema dobre prijatelje, ili nije shvatio dominaciju socijalizacije nad sjedenjem u sobi i osvajanjem,napucavanjem,razmisljanjem o necem sto ce se uninstalirati nakon nekog vremena...
Prijatelji ce te izdati, umrijeti, podrzati, razveseliti, ostaviti neki dublji trag,a igre samo sjecanje na neku zanimljivu radnju u najboljem slucaju (Half Life, Bioshoch i razno), na kraju ostaje samo uninstall i blijeda slika u glavi
tako i s puno prijatelja sam napravio unistal i ostao s njihovom blijedom slikom u glavi. ali isto tako se nekih igara i igranja istih sječam s nostalgijom.
Da,s puno prijatelja, ali sa SVIM igrama si napravio uninstall
Btw trenutno igram bad company 2 i AvP novi, moje stajalište ne znači nužno i praksu tih stavova u praksi, negdje sam recimo bliže socijaliziranju nego igranju zadnjih godina
jako dobar video.
igram casualno WoW osobno, i nikad nisam razumijeo ljude koji životnijski grindaju za neku virtualnu stvar, reputaciju itd. tjednima...i mjesecima.
poznam jednu ženu u mom guildu koja je tjedan dana po jedno 10-ak sati dnevno "farmala" reputaciju u igri da bi napokon dobila psića( ili nešto slično njemu), odnosno ljubimca koji hoda za njom u igri. dogodilo joj se i par besanih noći, jer je "levelala" lika...
takvima je ovaj video namijenjen.
ja mislim da bi radije kopao na polju od zore do mraka nego tako životnijski grindao, i to ozbiljno kažem.
ama baš nikad u WoW-u nisam radio ništa što mi se neda, ili mi je naporno. Imam samo 1 lvl 80 lika, a i njega sam jedva jedvice digao. Jer to je ipak igra, i napravljena je da nam bude zabava, a nikakva tlaka ili napor.
neki ljudi to jednostavno ne shvaćaju, a tko zna hoće li ikada shvatiti?
ma mene SP više tolko i ne zanima. večinom multiplayer, i to po mogučnosti gdje je glasovna komunikacija uključena da mogu ruse učiti svojem lošem engleskom ( garena L4D2 )
Eh,kad se radi o nestabilnoj osobi pretjerivanje u svakom smislu je moguće,ovaj se zakačio za igrice, neki drugi je opsjednut npr. body buildingom,treći naprimjer seksom(ovo je jedna od boljih ovisnosti),četvrti drogom,alkoholom...itd.
Dakle problem je ono što navodi takve osobe na gubitak kontrole a ne samo sredstvo.
Što se gaminga tiče ja imam već prilično staža, još tamo od Amige pa do današnjih dana povremeno provodim vrijeme uz računalo.
Imao sam i pauze od 2-3g bez igranja ali uvijek bih se vratio staroj ljubavi,i ne mislim da je to izgubljeno vrijeme,ako u nečemu(umjereno) uživaš to ne može biti ništa loše.
Divno svjedočanstvo bivšeg ovisnika o videoigrama i njihovoj pogubnosti za sreću čovjeka. Bivši videoigrač videoigara je uvidio koliko gubi manijakalnim višesatnim igranjem, kroz prospavane dane i besane noći, najbolji dio života mu je otišao na jeftinu zabavu koja zaglupljuje čovjeka i čini ga virtualnim zarobljenikom, koji robuje nekim izmišljenim svjetovima i njegovim likovima.
Vrlo je bitno da priznanje, uslijedi od onoga koji se potpuno i cijelim svojim bićem da zavesti od pogubnosti i varljivosti videoigara, od onoga koji je slušao cijelu onu videoindustriju koja najmanje brine za dobro i sreću pojedinca kao igrača, te ga u prisiljava da bude najokorijeli hedonist i materijalist, s tim što mora pratiti trendove razvoja videoigara, jer bolja grafika, igrivost, još bolja priča od prethodne generacije videoigre donosi još zabave, koja će samo produžiti čovjekovu patnju koji je ovisnik o šarenilu koje izlazi iz monitora ili zaslona, te u oku nesretnika stvara privid nekog zemaljskog raja sreće, koje će doći s tim, ako sluga loše zabave, pređe, evo samo još jednu razinu u videoigri i onda se to tako ponavlja do besvijesti ili do osobnog kraha ljudske osobnosti.
Naravno, odmah će se ovisnici o videoigrama osjećati prozvanim, pa će krenuti u obranu tih videoigara, jer oni ne žele slušati nikoga, kao što pubertelija ne želi slušati ni jedan autoritet, jer ga isti fizički ne kažnjava, ali ponekad ovisnicima, kao i puberetlijama ne pomaže ništa drugo da dođu pameti, nego dobra šiba i zatvor, odnosno preodgoj. Naime, mislim da bi videoigrama se smjela prodavati samo psihičkim i mentalno zdravim osobama, kao što bi opasne pasmine, i općenito držanje pasa( i još nekih opasnih životinjskih vrsta…) trebalo izjednačiti zakonski sa dobivanje dozvole za oružje. Tako da bi oni koji se žele igrati morali imati najmanje 21 godinu, biti potpuno psihofizički zdravi, te što je najvažnije trebali bi imati valjani razlog za igranje i gubljenje vremena, odnosno trebalo bi ih spasiti i zaštititi od njih samih, jer ne možemo vjerovati ovisnicima, kad su oni spremni i na najradikalnije poteze, poput krvoprolića u obližnjoj školi ili bilo gdje, da se nalaze oni koji su njima krivi, što oni jedino mogu i znaju razgovarati preko stroja ili sa nekim pikesliziranim likom.(tako da ne čudi, da je po pitanju toga, ona Lara Croft najbolja i žena snova svim hipokriznim videoigračima). Naime, možete zamisliti kolika šteta nastaje za društvo, kao ovisnik o videoigrama iskorištava blagodati toga društva, koje mu je omogućilo da svoje brige od egzistencijalnog, prebaci na Laru Kroftić koja eto potpomognuta njegovim velikodušnim naporom, neće ostati cijelu noć na istoj razini, nego će preći na slijedeću, te će on biti počašćen kada mu ista zahvali i pošalje mu virtualnu pusu, koja mu puno više znači od na primjer puse, koju mu može poslati neka gospođica s porno sajta, naime iz prosto jednostavnog razloga što puno više potroši novaca, da bi došao do toga, nego što potroši na Laricu. (naravno mora znati da videoigrač ,nije toliko sposoban da zaradi novac za pravu kurvu, pa i za onu s porno sajta , za sajber, tako da se mora zadovoljiti s prostitutkama iz videoigara.)
Svjedočanstvo ovog bivšeg igrača, jasno kaže da ga videoigre ne čine pametnijim, ne poboljšavaju mu reflekse, nije još postao kung-fu majstor(kao što su pogrešno mislili svi oni koji su čitali stripove iz Donjeg Milanovca), nije naučio izvlačiti mač iz korica, te ne bi dugo izdržao u apokalipsi zombija. Tako, da kada čovjek shvati na vlastitom primjeru da sva ona znanstvena laprdanja o korisnosti videoigra, padaju u vodu, pred vlastitom spoznajom pogreške. Saznajemo od ovoga igrača da videoigre na stvaraju nikakve vrijednosti, da „osamdeset levelaško“ dostignuće samo fatamorgana u pustinji vlastitog ništavila. Dobro kaže ovaj pokajnik da ništa ne može zamijeniti stvarni život, te da on nije protiv videoigra i onih koji ih igraju, nego samo daje protiv negativnih utjecaja koje nose videoigre kao takve. Meni je žao, što nije išao razlagati i rasčlanjivati korijene videoigara, te bi vidio da su ta nasilne sličice u minuti koje pričaju neku prestrašnu priču, što je moralno ne dopustivo, te se na taj način još zabavljati, što milijuni ovisnika o videoigrama čine. Prestrašno i katastrofa.
Kaže da je ova generacija prisiljena balansirati i nivelirati između dominacije i unaprjeđenja koja nam nudi tehnologija, tako da možemo zaključiti da bi svi trebali birati život, a ne njegove stranputice, te zato život birajte, da bi život imali, jer u životnoj igri imate samo jedan jedini pokušaj. Ovo se jedino može saznati kako lijepo kaže ovaj pokajnik, ako iziđete iz zatvorenih soba i odmaknete se od zaslona u koje buljite.
Čista desetka na ovaj video, s tim da bi trebalo biti što više ovakvih edukacijskih pokajničkih videa.
Joj, kako je lijepo bilo za vidjeti kako gore one pokvarene igre na ražnju, nešto poput toplog grijanja duše, kada je ona na vrhuncu svog bitka, joj kako je čovjeku toplo oko srca kada vidi da zlo gori, kao što će i gorjeti u vječnom ognju, odnosno Paklu. Na tragu tog piromanskog doživljaja mislim da bi trebalo još usput zapaliti sve one stripove iz Donjeg Milanovca, ploče, kazete digitaliziranu amoralnu glazbu(poput rock and rola, napose onoga teškoga, bogohulne knjige(poput Harry Potera), zapaliti još sve one kutije koje nam omogućavamo da trunemo u svojoj čestitosti, putem koji nam dolaze loši, pokvareni sadržaji, bilo preko digitalnog ili analognog signala i pak putem Interneta. Pepeo koji bi ostao mogao bi par puta pokriti zemaljsku kuglu, sa debelim pokrivačem od naslaga tog pepela.
Živjeli vi meni!
...
Ajme ne opet...
Stvarno mi se ne da čitat tvoje kilometarske postove više..sry..
...
Ajme ne opet...
Stvarno mi se ne da čitat tvoje kilometarske postove više..sry..
Meni se njegov post sviđa i to puuuno više nego ovaj tvoj. Čovjek ima svoj stav i tu ga je iznio. Ako se i ne slažeš ne moraš ga opominjati za dužinu posta. Na ovom bi forumu dobro došlo još puno takvih postova. Bravo Garfield-LŠ!
P.S. Ne ne ulizujem se i ne nisam svetac...
Igram igre i smatram se ovisnikom, čak volim i knjigu Harry Potter koju on spominje ali se ipak slažem s njim...
I opet kažem da gaming kao takav nije ništa bolji ili lošiji od drugih 'slobodnih aktivnosti' ukoliko se upražnjava s mjerom.
Treba biti umjeren u svemu (ok, ok.. skoro svemu - ovo se ne odnosi na aktivnosti u krevetu 
) - radu, jelu, piću i gamingu!
To je sve pitanje dobre organizacije vremena i samokontrole.
....
Sa dosta stvari koje si napisao se slažem, ali naravno ima i onih s kojima se ne mogu složiti.
Pročitao sam cijeli post i dao ti TU za trud.
Može samo kratko objašnjenje o tim stripovima iz Donjeg Milanovca?
Divno svjedočanstvo bivšeg ovisnika o videoigrama i njihovoj pogubnosti za sreću čovjeka. Bivši videoigrač videoigara je uvidio koliko gubi manijakalnim višesatnim igranjem, kroz prospavane dane i besane noći, najbolji dio života mu je otišao na jeftinu zabavu koja zaglupljuje čovjeka i čini ga virtualnim zarobljenikom, koji robuje nekim izmišljenim svjetovima i njegovim likovima.
Vrlo je bitno da priznanje, uslijedi od onoga koji se potpuno i cijelim svojim bićem da zavesti od pogubnosti i varljivosti videoigara, od onoga koji je slušao cijelu onu videoindustriju koja najmanje brine za dobro i sreću pojedinca kao igrača, te ga u prisiljava da bude najokorijeli hedonist i materijalist, s tim što mora pratiti trendove razvoja videoigara, jer bolja grafika, igrivost, još bolja priča od prethodne generacije videoigre donosi još zabave, koja će samo produžiti čovjekovu patnju koji je ovisnik o šarenilu koje izlazi iz monitora ili zaslona, te u oku nesretnika stvara privid nekog zemaljskog raja sreće, koje će doći s tim, ako sluga loše zabave, pređe, evo samo još jednu razinu u videoigri i onda se to tako ponavlja do besvijesti ili do osobnog kraha ljudske osobnosti.
Naravno, odmah će se ovisnici o videoigrama osjećati prozvanim, pa će krenuti u obranu tih videoigara, jer oni ne žele slušati nikoga, kao što pubertelija ne želi slušati ni jedan autoritet, jer ga isti fizički ne kažnjava, ali ponekad ovisnicima, kao i puberetlijama ne pomaže ništa drugo da dođu pameti, nego dobra šiba i zatvor, odnosno preodgoj. Naime, mislim da bi videoigrama se smjela prodavati samo psihičkim i mentalno zdravim osobama, kao što bi opasne pasmine, i općenito držanje pasa( i još nekih opasnih životinjskih vrsta…) trebalo izjednačiti zakonski sa dobivanje dozvole za oružje. Tako da bi oni koji se žele igrati morali imati najmanje 21 godinu, biti potpuno psihofizički zdravi, te što je najvažnije trebali bi imati valjani razlog za igranje i gubljenje vremena, odnosno trebalo bi ih spasiti i zaštititi od njih samih, jer ne možemo vjerovati ovisnicima, kad su oni spremni i na najradikalnije poteze, poput krvoprolića u obližnjoj školi ili bilo gdje, da se nalaze oni koji su njima krivi, što oni jedino mogu i znaju razgovarati preko stroja ili sa nekim pikesliziranim likom.(tako da ne čudi, da je po pitanju toga, ona Lara Croft najbolja i žena snova svim hipokriznim videoigračima). Naime, možete zamisliti kolika šteta nastaje za društvo, kao ovisnik o videoigrama iskorištava blagodati toga društva, koje mu je omogućilo da svoje brige od egzistencijalnog, prebaci na Laru Kroftić koja eto potpomognuta njegovim velikodušnim naporom, neće ostati cijelu noć na istoj razini, nego će preći na slijedeću, te će on biti počašćen kada mu ista zahvali i pošalje mu virtualnu pusu, koja mu puno više znači od na primjer puse, koju mu može poslati neka gospođica s porno sajta, naime iz prosto jednostavnog razloga što puno više potroši novaca, da bi došao do toga, nego što potroši na Laricu. (naravno mora znati da videoigrač ,nije toliko sposoban da zaradi novac za pravu kurvu, pa i za onu s porno sajta , za sajber, tako da se mora zadovoljiti s prostitutkama iz videoigara.)
Svjedočanstvo ovog bivšeg igrača, jasno kaže da ga videoigre ne čine pametnijim, ne poboljšavaju mu reflekse, nije još postao kung-fu majstor(kao što su pogrešno mislili svi oni koji su čitali stripove iz Donjeg Milanovca), nije naučio izvlačiti mač iz korica, te ne bi dugo izdržao u apokalipsi zombija. Tako, da kada čovjek shvati na vlastitom primjeru da sva ona znanstvena laprdanja o korisnosti videoigra, padaju u vodu, pred vlastitom spoznajom pogreške. Saznajemo od ovoga igrača da videoigre na stvaraju nikakve vrijednosti, da „osamdeset levelaško“ dostignuće samo fatamorgana u pustinji vlastitog ništavila. Dobro kaže ovaj pokajnik da ništa ne može zamijeniti stvarni život, te da on nije protiv videoigra i onih koji ih igraju, nego samo daje protiv negativnih utjecaja koje nose videoigre kao takve. Meni je žao, što nije išao razlagati i rasčlanjivati korijene videoigara, te bi vidio da su ta nasilne sličice u minuti koje pričaju neku prestrašnu priču, što je moralno ne dopustivo, te se na taj način još zabavljati, što milijuni ovisnika o videoigrama čine. Prestrašno i katastrofa.
Kaže da je ova generacija prisiljena balansirati i nivelirati između dominacije i unaprjeđenja koja nam nudi tehnologija, tako da možemo zaključiti da bi svi trebali birati život, a ne njegove stranputice, te zato život birajte, da bi život imali, jer u životnoj igri imate samo jedan jedini pokušaj. Ovo se jedino može saznati kako lijepo kaže ovaj pokajnik, ako iziđete iz zatvorenih soba i odmaknete se od zaslona u koje buljite.
Čista desetka na ovaj video, s tim da bi trebalo biti što više ovakvih edukacijskih pokajničkih videa.
Joj, kako je lijepo bilo za vidjeti kako gore one pokvarene igre na ražnju, nešto poput toplog grijanja duše, kada je ona na vrhuncu svog bitka, joj kako je čovjeku toplo oko srca kada vidi da zlo gori, kao što će i gorjeti u vječnom ognju, odnosno Paklu. Na tragu tog piromanskog doživljaja mislim da bi trebalo još usput zapaliti sve one stripove iz Donjeg Milanovca, ploče, kazete digitaliziranu amoralnu glazbu(poput rock and rola, napose onoga teškoga, bogohulne knjige(poput Harry Potera), zapaliti još sve one kutije koje nam omogućavamo da trunemo u svojoj čestitosti, putem koji nam dolaze loši, pokvareni sadržaji, bilo preko digitalnog ili analognog signala i pak putem Interneta. Pepeo koji bi ostao mogao bi par puta pokriti zemaljsku kuglu, sa debelim pokrivačem od naslaga tog pepela.
Živjeli vi meni!
Kad dođeš u pakao,a ja kao gamer ću sigurno biti tamo,naložit ću vatricu malo jače samo za tebe i nadam se da ćeš uživati zajedno samnom.
jedna od boljih stvari koje sam pogledao u zadnje vrijeme na internetu, stvarno potakne na neko razmišljanje da li nam uopće trebaju video igrice i što je to u njima što većinu nas toliko drži za blještavim zaslonom?
1.) Divno svjedočanstvo bivšeg ovisnika o videoigrama i njihovoj pogubnosti za sreću čovjeka. Bivši videoigrač videoigara je uvidio koliko gubi manijakalnim višesatnim igranjem, kroz prospavane dane i besane noći, 2.) najbolji dio života mu je otišao na jeftinu zabavu koja zaglupljuje čovjeka i čini ga virtualnim zarobljenikom, koji robuje nekim izmišljenim svjetovima i njegovim likovima.
3.) Vrlo je bitno da priznanje, uslijedi od onoga koji se potpuno i cijelim svojim bićem da zavesti od pogubnosti i varljivosti videoigara, od onoga koji je slušao cijelu onu videoindustriju koja najmanje brine za dobro i sreću pojedinca kao igrača, te ga u prisiljava da bude najokorijeli hedonist i materijalist, s tim što mora pratiti trendove razvoja videoigara, jer bolja grafika, igrivost, još bolja priča od prethodne generacije videoigre donosi još zabave, koja će samo produžiti čovjekovu patnju koji je ovisnik o šarenilu koje izlazi iz monitora ili zaslona, te u oku nesretnika stvara privid nekog zemaljskog raja sreće, koje će doći s tim, ako sluga loše zabave, pređe, evo samo još jednu razinu u videoigri i onda se to tako ponavlja do besvijesti ili do osobnog kraha ljudske osobnosti.
...
4.) Tako da bi oni koji se žele igrati morali imati najmanje 21 godinu, biti potpuno psihofizički zdravi, te što je najvažnije trebali bi imati valjani razlog za igranje i gubljenje vremena, odnosno trebalo bi ih spasiti i zaštititi od njih samih, jer ne možemo vjerovati ovisnicima, kad su oni spremni i na najradikalnije poteze, poput krvoprolića u obližnjoj školi ili bilo gdje, da se nalaze oni koji su njima krivi, što oni jedino mogu i znaju razgovarati preko stroja ili sa nekim pikesliziranim likom.(tako da ne čudi, da je po pitanju toga, ona Lara Croft najbolja i žena snova svim hipokriznim videoigračima). Naime, možete zamisliti kolika šteta nastaje za društvo, kao ovisnik o videoigrama iskorištava blagodati toga društva, koje mu je omogućilo da svoje brige od egzistencijalnog, prebaci na Laru Kroftić koja eto potpomognuta njegovim velikodušnim naporom, neće ostati cijelu noć na istoj razini, nego će preći na slijedeću, te će on biti počašćen kada mu ista zahvali i pošalje mu virtualnu pusu, koja mu puno više znači od na primjer puse, koju mu može poslati neka gospođica s porno sajta, naime iz prosto jednostavnog razloga što puno više potroši novaca, da bi došao do toga, nego što potroši na Laricu. (naravno mora znati da videoigrač ,nije toliko sposoban da zaradi novac za pravu kurvu, pa i za onu s porno sajta , za sajber, tako da se mora zadovoljiti s prostitutkama iz videoigara.)
5.) Svjedočanstvo ovog bivšeg igrača, jasno kaže da ga videoigre ne čine pametnijim, ne poboljšavaju mu reflekse, nije još postao kung-fu majstor(kao što su pogrešno mislili svi oni koji su čitali stripove iz Donjeg Milanovca), nije naučio izvlačiti mač iz korica, te ne bi dugo izdržao u apokalipsi zombija. Tako, da kada čovjek shvati na vlastitom primjeru da sva ona znanstvena laprdanja o korisnosti videoigra, padaju u vodu, pred vlastitom spoznajom pogreške. Saznajemo od ovoga igrača da videoigre na stvaraju nikakve vrijednosti, da „osamdeset levelaško“ dostignuće samo fatamorgana u pustinji vlastitog ništavila. Dobro kaže ovaj pokajnik da ništa ne može zamijeniti stvarni život, te da on nije protiv videoigra i onih koji ih igraju, nego samo daje protiv negativnih utjecaja koje nose videoigre kao takve. Meni je žao, što nije išao razlagati i rasčlanjivati korijene videoigara, te bi vidio da su ta nasilne sličice u minuti koje pričaju neku prestrašnu priču, što je moralno ne dopustivo, te se na taj način još zabavljati, što milijuni ovisnika o videoigrama čine. Prestrašno i katastrofa.
Jako lijepo napisano i obrazloženo, ali prema mome mišljenju prekruto ili nedovoljno široko sagledano u nekim stavovima.
1.) Za ovisnost nije potrebna samo igra, nego i čovjek odlučne volje i razuma koji koji zna kada treba stati i kada je previše. Igra sama po sebi nije kriva - kriv je čovjek koji nema volju prekinuti s njom.
2.) Ne nužno - postoje i obrazovne igre. Najbolji primjer su možda "naše gore list" igre Učilica, Sunčica među slovima, brojkama itd. Uostalom neke igre sadrže i povjsene/zemljopisne i ostale činjenice iz kojih se može nešto naučiti.
3.) Osobno mi ovo odgovara - drago mi je da se ljudi trude poboljšati svoj proizvod i učiniti ga "ljudskijim". Filmovi i knjige su često izazivale neke osjećaje i dojmove kod čitača/gledatelja svojom pričom, likovima i njihovom sudbinom. Drago mi je da i igre idu u tom smjeru.
4.) Već postoje dobne granice, preporuke na omotima, zabrane prodaje ako su ispod određene dobi itd. Ovo tvoje je malo preradikalno (po meni)
5.) Opet ovisi o vrsti igre. Neke igre stvarno potiču na kombinatoriku, logično ili kreativno razmišljanje
EDIT: I nije lijepo drugima željeti zlo i gorenje u paklu. A ovo za rock neću ni komentirati - sam ga slušam i volim ga. I glupo je što ga tako generaliziraš - to samo govori o tvojoj neinformiranosti dotičnom temom. Dakako niti ja ne tvrdim da je sav dobar - ima i dobrih i loših stvari (o njemu i oko njega)
Naime, mislim da bi videoigrama se smjela prodavati samo psihičkim i mentalno zdravim osobama, kao što bi opasne pasmine, i općenito držanje pasa( i još nekih opasnih životinjskih vrsta…) trebalo izjednačiti zakonski sa dobivanje dozvole za oružje. Tako da bi oni koji se žele igrati morali imati najmanje 21 godinu, biti potpuno psihofizički zdravi, te što je najvažnije trebali bi imati valjani razlog za igranje i gubljenje vremena, odnosno trebalo bi ih spasiti i zaštititi od njih samih, jer ne možemo vjerovati ovisnicima, kad su oni spremni i na najradikalnije poteze, poput krvoprolića u obližnjoj školi ili bilo gdje, da se nalaze oni koji su njima krivi, što oni jedino mogu i znaju razgovarati preko stroja ili sa nekim pikesliziranim likom.(tako da ne čudi, da je po pitanju toga, ona Lara Croft najbolja i žena snova svim hipokriznim videoigračima).
Joj, kako je lijepo bilo za vidjeti kako gore one pokvarene igre na ražnju, nešto poput toplog grijanja duše, kada je ona na vrhuncu svog bitka, joj kako je čovjeku toplo oko srca kada vidi da zlo gori, kao što će i gorjeti u vječnom ognju, odnosno Paklu. Na tragu tog piromanskog doživljaja mislim da bi trebalo još usput zapaliti sve one stripove iz Donjeg Milanovca, ploče, kazete digitaliziranu amoralnu glazbu(poput rock and rola, napose onoga teškoga, bogohulne knjige(poput Harry Potera), zapaliti još sve one kutije koje nam omogućavamo da trunemo u svojoj čestitosti, putem koji nam dolaze loši, pokvareni sadržaji, bilo preko digitalnog ili analognog signala i pak putem Interneta. Pepeo koji bi ostao mogao bi par puta pokriti zemaljsku kuglu, sa debelim pokrivačem od naslaga tog pepela.
Ma naravno. Sve spaliti. OMG.
Može samo kratko objašnjenje o tim stripovima iz Donjeg Milanovca?
Za one mlađe, u Gornjem Milanovcu (Srbija) se nalazila velika i popularna izdavačka kuća "Dečje novine" koja je za vrijeme SFRJ izdavala ogroman broj vrlo popularnih stripova, časopisa, knjiga, slikovnica, sličica i ostalog zabavnog sadržaja, uglavnom za mlađu populaciju. Kako se Garfield očigledno previše uživio u svoje srednjevjekovne lomače, vjerovatno je u tom silnom žaru pobrkao i Gornji i Donji Milanovac.
Ja neigram WOWO nikad nisam i nikad neću, mrzim MMORPG.
Nekoristim facebook, ni twitter jer sam svjestan svega u videu već odavno oduvijek.
Znam ljude koji jesu ovisni o tome i to je stašno za gledat.
Ako nekome video pomogne da se odvikne od takvih ovisnost onda samo naprijed.
Inaće animacija je jako dobra
