Stavio bih u humor da nije tako brutalno i okrutno istina od prvog do zadnjeg slova. Tužno je do boli, a podforum "tuga" nemamo, pa eto ovdje.
"Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše
žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj
zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi
igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi
žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme.
Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati. Gdje je zdravstvo
besplatno a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im
se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabave
tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se
povijest ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta
za domaću. Gdje ljudi slave svetkovine, a psuju Boga. Gdje pametne zbog
nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima. Gdje nepismeni
pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje
vlast prezire građane kao neželjene svjedoke. Gdje se živi od prošlosti, jer
na sadašnjost nemaju pravo. Gdje se svatko svakome smješka, a nitko nikome
ne želi dobro.
Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način
navodnjavanja zemljišta. Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju
porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više
nazaduje. Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih
sve manje. Normalni svakako nikome nisu potrebni. A i sam život je najveći
paradoks: živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji misle da je vrijeme
beskonačno, a oni na vlasti besmrtni."
