Krajem 2016. godine, prilikom pokretanja kampanje na Kickstarteru, prvi smo put doznali za Agony, survival horor koji nas je odmah zainteresirao. Način kako su developeri kreirali pakao dosad je neviđen u igrama, i definitivno nije za osobe slabijeg želuca. Naša pozornost udvostručila se nakon što je igra od nadležnih odbora dobila etiketu “samo za odrasle”, poglavito zbog količine nasilja i škakljivih scena, a od nje nismo odustali ni kada su se autori odlučili ublažiti sadržaje kako bi se krug potencijalnih kupaca ipak proširio. Bez brige, nasilja i uznemirujućih prikaza u Agonyju ni sada ne nedostaje, i sam početak nas je, bez ikakve dvojbe, oduševio.

Priča nas stavlja u ulogu duše koja se nađe u najdubljem bezdanu pakla, iz kojeg je, navodno, može spasiti samo izvjesna “crvena božica” koju u tom labirintu prvo treba pronaći. Napretkom otkrivamo kako smo već ranije posjetili to mjesto i da smo tom prilikom izigrali povjerenje nekih zatočenika, no u sjećanje ne možemo dozvati ni najmanji djelić te avanture, što čitavu situaciju čini još čudnijom i zapetljanijom. Iako se igra promovirala kao survival, jedina stvar koja je veže za taj žanr je izbjegavanje protivnika. Naime, paklene prikaze, koji su ujedno i čuvari zatočenika, u konstantnoj su potrazi za potencijalnim bjeguncima i kada vas uhvate, smrt je neizbježna. Premda nemaju oči, sluh im je izvrstan, te će nas iza zaklona odati i obično disanje, zbog čega je tipka za zadržavanje zraka jedna od najvažnijih, no čak ni ona u određenim situacijama ne pomaže.

Problem je u dizajnu razina koje su često vrlo uske, te je izbjegavanje progonitelja praktički nemoguće, zbog čega je učitavanje posljednje kontrolne točke česta praksa. Tijekom igranja i nakon smrti moguće je pronaći nove “domaćine” naše izmučene duše, koji će poslužiti dok ih demoni ne eliminiraju, te ih koristiti za daljnji napredak. Ako želite poslušati naš savjet, obavezno prije pokretanja igre isključite opciju koja dozvoljava samo tri učitavanja pozicije po checkpointu, jer ćete neke dijelove pokušati proći i više od deset puta, ako vam u međuvremenu ne dosadi, kao što je nama, no prisiljavali smo se igrati dalje upravo zbog scenografije, koja je fascinantna.

Krv, udovi, osakaćena tijela, orgije demona, obješeni fetusi koji još dišu, i razne druge gadosti, nažalost, osnovni su nositelji Agonyja. Nažalost, zato što je to njena jedina prava zanimljivost, dok je igrivost u drugom planu, što je loša vijest. Počevši od priče, koja je nerazumljiva i tjerala nas je dalje bez prave spoznaje što treba napraviti i zašto, do spornih prečestih smrti – koje smo u početku opravdavali svojom trapavošću, no velikim dijelom bile su posljedica nedovoljne završne obrade – i situacija iz kojih se nikako nismo mogli izvući i koje su se ponavljale unedogled.

Razumijemo da je ekipa Madmind Studija mali tim, ali ne možemo oprostiti zaglavljivanje u zidovima, nedovoljno dobro objašnjene osnovne mehanike koje igrači sami trebaju otkriti, mračna mjesta u kojima se doslovce ništa ne vidi, i iz njih smo samo pukom srećom uspjeli pronaći put, te još mnogo, kako tehničkih, tako i dizajnerskih promašaja, od kojih smo neke spomenuli. Zaista šteta, jer Agony je definitivno mogao biti daleko bolji.