Kao što smo pisali u najavi, razvoj igre Call of Cthulhu bio je prilično trnovit, no drago nam je da je ipak dovršen. Već je na prvi pogled jasno kako ovo nije klasičan visokobudžetni hit, a prije no što krenemo u sam opis, kratko ćemo spomenuti kako je istoimena priča “The Call of Cthulhu” prvi put objavljena davne 1928. godine, i od tada nezaustavljivo privlači nove fanove, a upravo njima je ta igra i namijenjena.

U ulozi Edwarda Piercea, priča nas vodi u Darkwater, mali otočki gradić čiji stanovnici preživljavaju od lova na kitove, u kojem nam je zadatak istražiti palež koji je odnio tri života imućne obitelji Hawkins. Već pri samom stupanju na čvrsto tlo, čitava scenografija djeluje neprirodno i nekako zastrašujuće. Oronule drvene kuće, sivo-zeleni tonovi okruženja, lokalni pijanci i sitni kriminalci, koji u ovom, i od boga zaboravljenom mjestu, pokušavaju preživjeti kako god znaju i umiju. Ekipa Cyanide Studiosa definitivno je majstorski odradila posao u stvaranju tjeskobne atmosfere, iako im je ovo prvi projekt vezan uz tematiku horora.

U osnovi, riječ je o detektivskoj avanturi kroz koju krčimo put pronalaženjem dokaza važnih za određene zadatke koje je u većini slučajeva moguće riješiti na više načina, što, pak, ovisi o bodovima koje ulažemo u razvoj lika. Primjerice, znanje psihologije nudi dodatne opcije tijekom razgovora s brojnim likovima, i moguće preskakanje određenih dijelova koji bi zahtijevali dodatno istraživanje, a ulaganje u snagu omogućuje provaljivanje vrata koja bismo inače morali zaobići ili pronaći ključ koji ih može otključati. Dakako, snaga igra ulogu i u razgovorima te prijeteći ton kojim se obraćamo, sugovornici mnogo ozbiljnije shvaćaju i voljniji su na suradnju. Od sedam dostupnih sposobnosti, u pet možemo proizvoljno stavljati bodove kako ih zarađujemo, a znanja medicine i okultizma poboljšavamo isključivo čitanjem knjiga i spisa, koje pronalazimo putem. Naravno da su neki skriveni, no s obzirom na to da je ovo u prvom redu avantura, pretpostavka je da ćete zaviriti u svaki dostupni dio okruženja i većinu pronaći.

Prava igra i horor počinju nakon trećeg poglavlja, kada polako krećemo u otkrivanje tajni Hawkinsove palače, pri čemu najveće zasluge u njihovoj tragediji pripadaju kultu Cthulhu. Napredak donosi i više misterioznih sukoba, skrivanja i čudnih otkrića, zbog kojih glavni junak sve više zapada u ludilo, no imamo dojam kako autori nisu do kraja iskoristili potencijal koji taj element igrivosti zasigurno ima, tim više što direktno utječe na nekoliko dostupnih završetaka. Također, u zamjerke ubrajamo i sustav prikradanja, koji u vrlo ranom stadiju igre počinje činiti osnovu napretka, no sama izvedba varira od banalnog provlačenja bez imalo razmišljanja, do suludo teških situacija koje smo ponavljali nekoliko puta. Negativnim stranama valja dodati i vidno zastarjelu grafiku, koja bi igri valjda trebala dati umjetnički štih, te vrlo krute animacije likova koje nerijetko izazivaju podsmjeh.

Bez obzira na zamjerke, Call of Cthulhu jedna je od igara od kojih se do završnice nismo mogli odvojiti. Priča koja se nakon uvodnog dijela rapidno zahuktala, tjerala nas je do samog kraja i ponovno je namjeravamo odigrati, uz drugačije odluke. Ako ste fan Lovecrafta, zaigrajte, a u suprotnom, ima i boljih igara za trošenje vremena.