Bug Online

Jučer je objavljeno da je tržišna kapitalizacija HTC-a, dakle ukupna tržišna vrijednost dionica tvrtke, manja od količine para koju HTC ima u banci. Kako su mnogo sposobniji ekonomisti od mene već objasnili, to u osnovi znači sljedeće: da danas kupite sve dionice HTC-a, za to biste potrošili manje novca nego što bi vas dočekalo na HTC-ovom bankovnom računu. Drugim riječima, tvrtka bi vam platila da ju kupite. Trećim riječima, HTC je proglašen bezvrijednim.

Do toga je došlo nakon strahovitog pada vrijednost tvrtkinih dionica, koje su se nakon objave financijskog izvješća za drugo tromjesečje ove godine srozale za više od 60%, čime je vrijednost tvrtke u dionicama pala ispod količine novca kojom tvrtka raspolaže ("žive love", ako baš hoćete). Ono što se u tom trenutku događa jest da tvrtka za investitore gubi svu zanimljivost, točnije, jedinom njenom vrijednošću postaje novac kojeg posjeduje na računu. Brzog rješenja za HTC nema, jer nema načina da se u kratkom roku obavi restrukturiranje potrebno za zaustavljanje trenda poslovanja s minusom. Prema predviđanjima analitičara, 2017. je godina kad bi HTC najranije mogao postati profitabilan. Kako će do tada preživjeti bez investitora i zarade – pitaju se svi, ali ne zna nitko.

Lešinarenje

Inače, količina novca s kojim HTC raspolaže nije mala. Radi se o svoti od oko 1,5 milijardi USD. No u prljavom kapitalizmu vas ni to ne može spasiti da vas burza, analitičari i investitori proglase bezvrijednim i na taj način vam praktički zapečate sudbinu. Sve što je HTC u svojoj povijesti napravio time postaje nevažno. On se pretvara u metu čija je privlačnost tek u tome što može poslužiti za brzu zaradu. Apsurdno? Svakako. Kapitalističko društvo, međutim, ne poznaje drugačija načela.

Naizgled, ovo je gotovo nevjerojatan razvoj događaja za tvrtku koja je prije pola desetljeća prodavala najviše mobitela s Androidom na svijetu, više od LG-a i Samsunga. Netko će pomisliti da za takav razvoj događaja valja okriviti HTC-ovu inertnost, činjenicu da u posljednje tri godine u osnovi nisu izdali doista nov i inovativan mobitel visoke klase. HTC One M8 je tek malo dotjeran – za moj ukus pogoršan – One M7, a razliku između Onea M9 i M8 ne kuže ni majke njihovih inženjera. Možda će za izglednu propast tvrtke kriv biti netom otkriveni golemi sigurnosni propust; HTC-ov One Max nije enkriptirao podatke o otiscima prsta, stavljajući ih na raspolaganje apsolutno bilo kojoj aplikaciji koja ih je htjela pročitati?

Bojim se, međutim, da problem seže mnogo dublje te da je pitanje vremena kad će njime biti zahvaćeni ostali veliki igrači. Današnje tržište mobitela takvo je da Appleu pripada monstruoznih i zastrašujućih 92% od ukupne zarade od prodaje mobitela. To ne znači da Apple prodaje 92% svjetskih mobitela, štoviše, prodaje "samo" 18% od njihovog ukupnog broja. No na svakom prodanom iPhoneu ostvaruje ogromnu zaradu. Kad bismo na jednu hrpu stavili svu zaradu koju svi proizvođači mobitela ostvare prodajom svojih uređaja, Apple bi sebi uzeo spomenutih 92% iznosa s hrpe. Za preostalih 8% bore se svi ostali – Samsung, HTC, LG, Sony, Google, Asus, Lenovo, Huawei i omanja planina kineskih no name proizvođača. Ukratko, svi koji nisu Apple.

Preko tisuću igrača, a dobitnik jedan

Zapravo, matematika je malo kompliciranija od toga. Pored Appleovih 92%, Samsung pobire 15% ukupne zarade od svih prodanih mobitela. Više od 100% zbrojeno, kako? Ekonomisti ovu pojavnost objašnjavaju činjenicom da zamalo svi ostali proizvođači, njih preko tisuću, posluju s ništicom ili, mnogo češće, gubitkom, stoga se njihova dobit oduzima od ukupnog iznosa. Ako mislite da se u toj gunguli veliki igrači, poput LG-a i Sonyja, još uvijek uspijevaju izvući s dobrim profitom, razmislite ponovo. LG je prošlog mjeseca objavio da na prodanom mobitelu zaradi 1,2 centa. Prevedeno u kune, to bi bilo nekakvih 8 lipa. Sonyeva mobilna divizija je u prošlom tromjesečju prijavila operativni gubitak od 188 milijuna dolara. Ono što se dogodilo HTC-u jest da je prestao biti te sreće, ako prodaju mobitela s ovakvom mizernom zaradom uopće mogu nazvati srećom. Dug period poslovanja s gubitkom naprosto ne može završiti drugačije.

Sigurnosni propusti i dosadni flagshipovi za HTC su samo bile otegotne okolnosti u onome što je od prvog dana najveće breme Androida – brutalna segmentacija među proizvođačima, uređajima i verzijama OS-a. Snažni udarci također ne prestaju pljuštati od strane kineskih proizvođača mobitela visoke klase, poput Xiaomija i OnePlusa, koji nedvosmisleno pokazuju da vrhunski mobitel može koštati pola ili trećinu novca koji od nas traže razvikaniji brendovi. K tome, sve se izraženije šire na zapadnjačka tržišta, čime se nekoć ustaljeni poredak još više remeti.

Istovremeno valja uočiti da Xiaomi i OnePlus, poput Applea – koji u ovoj priči nije druga galaksija, nego kvadrant s kraja grčkog alfabeta – ne nude sedamsto različitih modela mobitela i četiristo varijacija na temu, već ih proizvode i prodaju svega nekoliko, pažljivo gradeći vlastiti imidž i bazu zadovoljnih korisnika.

Ona jedna uzrečica kaže: "Radi malo, radi dobro". Za HTC je vjerojatno prekasno, no ako će drugi zbiti redove i usporiti s bjesomučnim štancanjem novih uređaja, možda za koji mjesec neću ovu istu priču pisati o nekom drugom velikom, nekoć nedodirljivom proizvođaču.