U tajnoj službi

Možebitni veliki ljetni hit, špijunski RPG Alpha Protocol, izvorno je najavljen za veljaču protekle godine. Od tada je dvaput odgođen: prvo za konac 2009. (od čega, očito, ništa) i potom za sredinu ove godine. Sega, izdavač igre, nije dala neki osobit razlog za odgodu, no zato nam je dala dovoljno vremena za dovršetak ovog teksta, također započetog u veljači 2009. Kakva sreća! Iako se čini kao idealna prilika za kronologiju razvoja igre, od toga ništa: od prvog spomena igre, negdje tamo 2006. godine, pa sve do danas, objavljene slike izgledaju otprilike iste kakvoće.

Ako fino poliranje vizuala nije bio prioritet, što jest i čemu tolike odgode? Gdje je zapelo? Razvojni je tim svakako sposoban i sastavljen od kreativaca, ljudi s iskustvom koji su do sada pokazali zavidnu razinu okretnosti i inteligencije. U Obsidianu mahom rade prokušani veterani industrije, od kojih su se neki, poput šefa Feargusa Urquharta, proslavili radom na legendarnom Falloutu 2, a danas zarađuju na tuđim franšizama i specijaliziraju se za nastavke i dodatke.

Dok drugi studiji otvaraju i zatvaraju vrata, rade duge smjene i bave se stresnim poslom, Obsidian se na natječaju izbori za neki poslić – poput Star Warsa: KOTOR 2 i Neverwinter Nightsa 2 – odradi ga i na koncu fino naplati, kako god igra prošla na tržištu. I njihov novi projekt, Fallout: New Vegas produkt je slične poslovne filozofije, uz trunku ironije: Bethesda je kao nositelj prava na ime Fallout novi spin-off u postapokaliptičnom serijalu prepustila tipovima koji su radili izvornik.

Ništa nije kakvim se čini
Lukavi dečki, pa je nejasno što se im zbilo da su odlučili izraditi i sasvim vlastitu igru, uz sve probleme koje takav poduhvat nosi. Možda ih je cijelo vrijeme kopkalo pitanje mogu li napraviti igru iz temelja, sami, bez naručitelja, bez tuđeg intelektualnog vlasništva, bez eksterno određenih rokova? Ne odgode li izlazak opet, odgovor će ovog ljeta glasiti – mogu! A hoće li Alpha Protocol biti dobra igra, to ćemo tek vidjeti. Zasada možemo tek slušati što tvorci obećavaju.

Za početak, vele da će Alpha Protocol biti “prvi suvremeni špijunski RPG”, prigodno zaboravljajući na Bournea, Bauera i Bonda, od kojih svaki ima makar po jednu videoigru, ali i Sama Fishera i Cate Archer te još poneku špijunsku igru (izmjestit ćemo ih sve u zaseban okvir, da se ovdje ne gužvaju), pa se od ovakve najave sumnjičavo mora podići makar jedna obrva. Vele da će igrač biti u ulozi vladinog operativca Michaela Thortona, obučenog da eliminira prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Kad misija pođe po zlu (a kad ne pođe?), samo on može spriječiti internacionalnu katastrofu.
Nakon trtljanja u službenom priopćenju, odakle stižu ove informacije (uz obavezno upozorenje da “ništa nije kakvim se čini!” i predskazanje o “budućnosti svijeta kakav poznajemo”), diže se i druga obrva, što bi se internetski lijepo reklo: ^^. Promatrajući objavljene isječke iz igre i pabirčeći dijelove radnje sa službenih web stranica i intervjua s developerima, moguće je doznati da Michael avanturu započnje u Rimu, gdje uviđa ponešto o međunarodnoj zavjeri, a onda leti u Saudijsku Arabiju, pokušavajući ući u trag krijumčaru oružja. I tu stvari pođu po zlu…

Tri J. B.-a
“Mike Thorton je špijun, ali nismo htjeli zaključati igrača u bilo koji špijunski obrazac koji možete vidjeti u popularnim medijima. Dakle, naše je rješenje tog problema dozvoliti igraču da bude bilo kakav špijun kakav želi biti”, pohvalio se u jednom intervjuu producent Matthew Rorie. No njegov kolega, stariji producent Ryan Rucinski, drugom zgodom izjavljuje: “Uvijek koristimo tri J. B.-a. To su Jack Bauer, James Bond i Jason Bourne. Svaki ima svoje prednosti i mane. Bourne je tihi tip koji te prebije izbliza. Bauer ide s pištoljem naprijed. I, naravno, Bond, koji je blag, profinjen tip koji se više oslanja na lingvistiku u ophođenju s damama i drugim ljudima da bi dobio ono što želi.”

Znači, igrači mogu biti špijuni kakvi žele biti, nezaključani u obrazac, dokle god prate jedan od tri predefinirana puta? U praksi to znači da će u ključnim trenucima igraču biti prepušteno na izbor kako reagirati u danoj situaciji, bilo da bira neku od opcija u razgovoru, kako smo to vidjeli u Mass Effectu, bilo da umjesto pucanja bira šuljanje (ili obrnuto) kako nas je učio Sam Fisher u Splinter Cellu. Jedan od producenata za primjer navodi situaciju u kojoj igrač može prebiti starca u birtiji(!), a za to neće dobiti negativne bodove, već će se njegov postupak uklopiti u ostatak priče i odnosa u igri.

Tu sad valja posegnuti za četvrtim J. B.-om kojeg u igri nema, ali pomaže boljem razumijevanju vizije Alpha Protocola: Jimom Beamom! Već nakon par čašica može se bez ustezanja zaključiti da bilo koja igra u kojoj se može istući starca nije sasvim loša (bolje u igri nego u tramvaju!), a role-playing elementi kao što su odnosi i reakcije dvadeset i nešto likova, koliko ih se u glavnim ili sporednim ulogama pojavljuje u igri, morali su biti noćna mora za programiranje. Što je vjerojatno i uzrok tolikim odgodama, zajedno s kompleksnim tehnološkim stablom nadogradnje špijunskih igračaka, kao i statistika samog lika…

S igrama ipak nije kao sa ženama (debeli, prištavi i ćelavi, pozor: u ovoj se igri može “imati romansu”!), pa nakon par čašica ne postaju ljepše. Ostaje stoga bojazan da bi Alpha Protocol mogao patiti od konzolitisa, odnosno u verziji za PC dijeliti teksture niske rezolucije i istu ružnu grafiku kao na konzolama. No kako “ništa nije kakvim se čini”, pričekajmo ipak 28. svibnja i konačnu verziju. A tada – starci, čuvajte se!