Pucanj u prazno

Ili smo mi postali veliki dečki koji se ne oduševljavaju tako lako ili je Rebellion uprskao stvar. Iako im je novi Aliens vs Predator definitivno najbolji proizvod od prvog istoimenog izdanja, ne možemo reći da je u potpunosti zadovoljio očekivanja. Kao i ranije, pred nama su tri kampanje i pregršt mrežnih načina igranja, no sve to djeluje vrlo slabo i razočaravajuće.

Zvijezda današnje priče definitivno je marinac, mladi vojak koji je kao i u svim sličnim igrama dodijeljen iskusnim veteranima i gle čuda – nadživjet će ih sve. Inače, sve su kampanje povezane istom pričom, samo što ih pratimo s različitih gledišta. Početne misije marinca vjerojatno su i najbolji dio igre jer se krećemo mračnim koridorima i pretražujemo sjene u potrazi za zlim alienima koji vrebaju iz mraka. Nakon što se naviknemo na osjećaj panike (ne toliko dobar kao u prvom dijelu, no prisutan je) i pritiskanje okidača na svaki siktaj, igra nas izbacuje na površinu planeta gdje mraka uglavnom nema, a s njime nestaje i atmosfera zbog koje je AvP i bio hvaljen.

Alien je pak sušta suprotnost marincu – ne samo zbog stila borbe, jer se meti mora približiti, već i zbog karakterističnog načina kretanja. Naime, ova je beštija sposobna puzati po svim površinama, što dizajn nivoa često i nameće, no pri takvom se okretanju lako izgubiti i otkriti svoj položaj. Uz klasične šamare, udarac repom i probijanje lubanje zubalom, alien može zaskočiti protivnike s velike udaljenosti, čime postaju bespomoćne mete za krajnju gozbu.

Predator je na prvi pogled dosta čudno dizajniran i nismo se nadali da će autori ovog velikog lovca prikazati tako mlako. Primjerice, top na ramenu može ispucati tek nekoliko projektila prije no što se isprazni, a energija mu se ne obnavlja sama, već mora potražiti ljudsku tehnologiju da bi je regenerirao. Bliska borba je vrlo slična onoj kod aliena, s razlikom da predator ima daleko brutalnije završne poteze i može postati nevidljiv. Slažemo se da je nevidljivost njegovo najjače oružje, no moramo li zbog toga baš svakoj drugoj meti prići na prstohvat i iščupati kralješnicu? Predatora smo ipak drugačije zamišljali.

Korištenje svih mogućnosti vanzemaljskih rasa zahtijeva mnogo privikavanja, a mnogi čak ni tada neće biti u potpunosti zadovoljni jer će otkrivati sve više općih nedostataka, počevši od linearnih nivoa i prisiljavanja da se u bazu probijemo kroz glavni ulaz umjesto da preskočimo ogradu s obližnjeg stabla. U ulozi aliena naganjamo glupe civile koji drhteći čekaju da ih pritisnemo na pod umjesto da bježe prema vojnicima, umjetna inteligencija često nam okreće leđa (doslovno), dok nam u ulozi marinca nije jasna namjena suboraca koji su tu tek radi dekoracije jer ionako ginu desetak metara nakon što ih sretnemo.

Istina, mrežna igra je zabavna i nudi dosta sadržaja, no to ipak nije dosta da bismo AvP proglasili dostojnim nasljednikom jedanaest godina starog prethodnika. Nadajmo se da će Gearboxov Aliens: Colonial Marines ispasti bolji od Rebellionove umotvorine jer najopakija stvorenja u svemiru to i zaslužuju.