Špijun koji mi je dosađivao

Kompletna scena i obje fraze viralno su se proširile internetom i mutirale u potpuno gluparanje (izguglajte PTKFGS i YTMND), no postoje ljudi koji vjeruju da je savjet starog Forrestera valjan i za pisanje je potrebno tek uloviti ritam na tipkovnici. Svojevremeno sam tehniku iskušao i sam, no rezultata sam se dugo sramio. Danas je drugačije, pa vam ovdje mogu prenijeti i cijeli prvi ulomak: “Žbrljgrmbrbrlj…Mrbljbrbljfrfftffff hrhrhmmrfrhhrm… itd.” OK, da se moj mozak može stripovski uvećati, otkrilo bi se da ondje ne čuči sova s kapicom diplomanta na glavi, već krokodil s velikim pregrizom koji sjedi u blatu, no razlog zašto se me toga više nije stid jest scenariji Alpha Protocola, vrlo vjerojatno izrađen korištenjem PTKFGS metode, s marginalno boljim rezultatom.

Scenaristi igru otvaraju scenom debriefinga u kojoj netko, vjerojatno protagonist, sjedi za stolom i mora objasniti svoje postupke, koji će biti prikazani naknadno, vraćanjem radnje unazad. “Odlično, odlično”, mislili su scenaristi poletnih prstiju, “dajte sad da vratimo radnju. Što bismo tu mogli? Najbolje će biti da se probudi i ne sjeća se ničega! Klasika, ali pali svaki put. Da vidimo, što dalje… On je tajni agent, to će se otkriti kad mu se vrati sjećanje, ali! Što je najgore što se tajnom agentu može dogoditi? Aha, izdaja! Izdat će ga vlastiti poslodavac! Genijalno – fakat nas ide!”

Vjerojatno bi se scenaristi pljeskali po plećima i čestitali si na sjajnom poslu da nisu bili u tipkačkom transu: “Naš je agent rezolutan gospodin visokih moralnih načela i neupitnog domoljublja, pa će svoju misiju spašavanja svijeta svejedno nastaviti sâm. Međutim, što ako sretne tajnu organizaciju koju predvodi misteriozni gospodin… Odlično, idemo na treću misiju. Naš agent opet sreće tajnu organizaciju kojoj je na čelu…” – ”Kolega?” – “Mhhm… što hoćete?” – “To smo već imali.” – “Uh. Što sad?” – “Što je bolje od zapleta s tajnom organizacijom?” – “Aha, vidim! Dvije tajne organizacije? Sjajno! Evo, tipkam: on sretne još jednu tajnu organizaciju koju predvodi, hm, misteriozna gospođa…”

Baraža klišeja i scenarističko mahnitanje nastavljaju se tako do konca igre, no pitanje je – je li to zabavno? Ovisno o tome koji vam stvor čuči u glavi, može i ne mora biti, no čak i ako ste svjesni kakvoće prezentiranog dramskog zapleta i svejedno uživate u njemu, postoji šansa da sve bude u redu. Postoji izraz za takvu zabavu: guilty pleasure. Pomakni se, Baueru; bježi, Bonde – stigao je agent Thorton…

Problemi protokola
Igra Alpha Protocol predstavljena je prije mnogo godina kao “prvi suvremeni špijunski RPG” u kojem glavni junak, Michael Thorton, mora zaustaviti prijetnju međunarodnoj sigurnosti koju inicijalno predstavljaju trgovci oružjem kojim je srušen putnički avion. Kao što će radnja kasnije otkriti i nove, dotad nepoznate neprijatelje i zavjere, mutirao je i razvoj ovog softvera, a većina radnog vremena developera navodno je utrošena na fino poliranje sistema koji omogućava igraču da ne slijedi unaprijed određeni obrazac (baš!), već da sâm kroji sudbinu lika na ekranu.

Zahvaljujući sve popularnijem kontekstualnom izborniku koji se javlja u dijalozima i prekidima misija, moguće je odabrati stav: opušten kao u Jamesa Bonda, nabrijan kao kod Jacka Bauera, ili jednostavno profesionalan, kakav je Jason Bourne. Što će lik na ekranu nakon odabira izgovoriti ili što će točno učiniti, unaprijed je određeno, no kod igrača se stvara privid da svojim odabirom utječe na tijek radnje. Ponekad su posljedice jasne (upucanih ljudi više nema u radnji… osim ako!), a ponekad nisu – možda bi tek ponovno igranje i odabir drugog puta pokazalo što se propušta ili dobiva preostalim izborom.
Pa se već u jednoj od prvih misija može smaknuti lokalnog trgovca oružjem ili ga ostaviti na životu (pritom i iznuditi neki novac), a ako ovaj ostane živ, u sljedećoj će misiji u znak zahvalnosti ponuditi svoje usluge i proširiti popis dobavljivog arsenala i opreme. Oružja i raznih gadgeta ima mnogo, pa se u ovom segmentu Alpha Protocol s pravom može zvati RPG-om: na preturanje po ormaru s opremom moguće je potrošiti mnogo vremena, kao i na čitanje e-mail prepiske između agenta i mnogobrojnih kontakata, ili izučavanje dosjea o raznim frakcijama, događajima i likovima.

Također, prema pravilima role-playing žanra, Thorton kroz misije prikuplja iskustvo i razvija se kao agent – opet prema preferencijama igrača: kao tihi ubojica, koji se nečujno provlači kroz sjene; kao inženjerac koji se oslanja na opremu, ili luđak koji posvuda ide pucajući i ne ostavlja svjedoke. Ili neka kombinacija svega spomenutog.

Dok je radnju donekle moguće pratiti, pa na neki perverzan način u priči čak i uživati, sama igra u kojoj agent Thorton izlazi na teren kljakava je i uglavnom dosadna. Krivci su redom potpuno neinteligentni neprijatelji, nespretne kontrole, zastarjeli dizajn lokacija zajedno sa sterilnom grafikom te nemogućnost igre da funkcionira bilo kao sneaker, bilo kao shooter… Rezultat je nespretni hibrid igrivosti, kroz koji se juri iz misije u misiju, na silu, kako bi se nastavila radnja i zaplet primaknuo kraju – pa da napokon vidimo tko su ti urotnici?!

Masovna sahrana
Alpha Protocol se predstavlja kao RPG, ali se igra kao akcijska igra s pogledom iz trećeg lica. Nudi kontekstualni izbornik u dijalozima, kojim se razvija priča, te ćelavu grafiku kao posljedicu dugog ciklusa produkcije, odnosno nužan ustupak enormnoj količini drugih poslova koje zahtijeva grananje radnje i odabir različitih stilova igre, kao i multiplatformski razvoj (igra je objavljena i na konzolama). Iz ovakvog se opisa čini kao da je tvrtka Obsidian pokušala na svoju ruku proizvesti suvremeni pandan BioWareovom Mass Effectu.

Obsidian je nekoć radio upravo za BioWare, kao podizvođač specijaliziran za nastavke i dodatke (KOTOR 2, Neverwinter Nights 2) za koje BioWare nije imao vremena ili interesa, a Alpha Protocol prvi je Obsidianov samostalni projekt, nastao prema vlastitom scenariju. O razlozima zašto Alpha Protocol nije nadmašio uzore može se špekulirati – možda je izdavač pritiskao rokove, a možda je i proizvođač otkinuo komad koji ne može prožvakati – no dogodilo se ono najgore: Obsidian se nije uspio prometnuti u prvu ligu developera i dokazati da može više i bolje od pukog nastavka. Ništa zato. Brzo su se snašli i vratili prokušanom zanatu: već koncem godine izlazi im Fallout: New Vegas, preuzet od Bethesde, a za sljedeću najavljuju Dungeon Siege III, na kojem će raditi umjesto Gas Powered Gamesa.