Tak-tak u Takistanu

Nema se tu što vidjeti. Pustinja načičkana niskim suhim raslinjem, pokoji kamen, tu i tamo drvo. I brda. Iza manjeg viri veće, iza njega opet viri vrh, pa se negdje u daljini spaja s nebom. I tako posvuda, do kuda seže pogled (ljudi namjeste da im seže oko tri do četiri kilometra jer to je optimum za engine). Takva je zemlja Takistan, izmaštana negdje u Češkoj gdje je poprimila reljef Afganistana i geografski položaj Iraka; naseljena je nekim neodređenim siromasima, ratobornom huntom i svom silom ruskog oružja.

Krajolik je živopisniji dolje, na jugu zemlje, uz granicu sa susjednom zemljom bogatom naftom gdje odnedavno bukte bušotine, uz cestu se smude olupine očito zastarjelih tenkova, a tamno nebo paraju rakete i svijetleći meci. Cijeli je prizor osobito dojmljiv noću, a light-show je rezultat invazije sa sjevera i brzog odgovora američkih snaga koje stižu u zaljev – osloboditi narod i naftu.

Goli krš
Otvaranjem drugog fronta i razmještanjem virtualnih snaga baš u Takistan, proizvođač Bohemia pucao si je u nogu: nastavak igre ArmA II, odnosno dodatak igri koji ne zahtijeva izvornik (ali radi u kombinaciji s njim), izgleda lošije od originala objavljenog prije više od godinu dana. Iako je engine ostao isti, odnosno u međuvremenu je u nekim dijelovima čak poboljšan, nema više crnogoričnih šuma Černarusije, zelene obronke zamijenila je pustinja i sve na obzoru sada djeluje nekako bezlično i pusto...

Kako je baš vizualna raskoš često faktor koji presuđuje u odluci o kupovini neke igre, ili makar stvaranju općeprihvaćenog stava smrdi li ili rula, jasno je da Operation Arrowhead u tom segmentu neće regrutirati brojne fanove. Ipak postoje trenuci u kojima je igra sposobna zadiviti čak i usputnog promatrača, poput scena u kojima ratnici u bitku stižu helikopterom. Zato se baš takvim prizorom otvara igra: invazija je počela, kroz prozor se u daljini vidi aerodrom koji Ameri moraju zauzeti, a buka rotora ulijeva hrabrost pa poletnima čini i najplahije putnike.

Ti će poletni uskoro zarinuti zube u travu, teži za par grama metala koji im se uglavio u lubanji. Operation Arrowhead je vojni simulator, a što je to zapravo, razjasnit će se odmah u prvoj misiji. Vatru otvaraju sjene na obzoru udaljene nekoliko stotina metara, a ne neprijatelj koji se jasno vidi na par metara. Suborci uzvraćaju, a ako ih većina puzi, stvar je jasna – treba puzati. Junačenje je za nekog drugog, samo se puzavci dočepaju misije broj dva.

Cijela Operacija podijeljena je na sedam ili osam misija, što je manje nego je nudila ArmA II. Već tradicionalno se igraju naizmjence iz čizama prašinara i iz kabina tenka i helikoptera, no kako se za svaki rod i ulogu potrebno uvježbati u boot campu, taj se trud čini neisplativim. Dvije vježbe u helikopterima pa onda samo jedan borbeni let? Ili je to taj čuveni realizam? Kao, mnogi cijeli život vježbaju pa akciju nikada ne dožive – budite sretni s jednim letom? Ako je i tako, neisplativom se čini investicija: Arma II je igra s mnogo više sadržaja, a u vrijeme kada je objavljena prodavala se za gotovo isti iznos (oko 200 kuna) koliko danas treba izdvojiti za Arrowhead.

Rat i mir, dobro i zlo, itd.

Jedan od razloga niske cijene izvorne igre bili su brojni tehnički nedostaci, koji su u većoj mjeri danas ispravljeni kroz zakrpe. Iako je Operation Arrowhead isporučen u mnogo boljem stanju od izvornika, većina igrača ponovno će biti prisiljena vagati prednosti i nedostatke serijala. Primjerice, u prvoj su misiji po oslobođenju aerodroma stigla naređenja za čišćenje obližnjih sela od paravojske, a misija se odužila jer se negdje na mapi skrio tek jedan protivnik – za lociranje i eliminaciju dobro je poslužila nova termovizijska oprema koju prvi put u serijalu donosi Arrowhead.

U drugoj se misiji igrač može odlučiti pomoći lokalnom stanovništvu u selu pa eliminirati naoružano lokalno stanovništvo iz drugog sela, s kojim ovi iz prvog nisu u najboljim odnosima. Zadatak je jasan: eliminirati. No cijelu je misiju nemoguće završiti nakon što pet suseljana podigne ruke u zrak vidjevši što im se sprema i tako objave predaju. Uzimanje zarobljenika nije simulirano, ali egzekucija očito jest, pa nakon metka u čelo preživjelima, spremanja M1911 u futrolu i brzog pogleda lijevo-desno po šumi, računalo uredno obračuna ispunjenje zadatka iako je jasno da se upravo zbio ratni zločin. Opet realizam, što li.

Sličnih situacija i sitnih bugova, poput tvrdoglavih suboraca koji uporno odbijaju jasne naredbe, do konca kampanje ima još mnogo i testiraju živce i najgorljivijih fanova. Igra na mreži poseban je oblik mazohizma i gotovo je nemoguće solirati na nekom serveru - potrebno će biti pronaći druge luđake zaljubljenike u ovu igru, posebice za kooperativno igranje. No armaholičarima je uostalom i namijenjen Arrowhead, a početnici i dođoši u žanr mnogo će bolje proći kupovinom izvornog ArmA II. Ili, uostalom, neke druge igre.