Ubojica dječjeg lica

Dvije godine unazad bili smo oduševljeni Assassin’s Creedom koji nas je potpuno očarao kombinacijom akcije i avanture, odličnom grafikom i elementima igrivosti kakvima se rijetko koja igra može pohvaliti. Veliki je uspjeh Assassin’s Creeda, dakako, utro put čitavom serijalu, a posebno nam je drago što su autori uspjeli napraviti odmak od prošlosti i drugi nastavak napraviti još boljim. Assassin’s Creed II prošle se godine pojavio za konzole, dok je verzija za PC kasnila zbog “poliranja i otklanjanja bugova”, premda mislimo da je pravi razlog implementacija zloglasnog DRM-a koji od Settlersa 7 prati sve Ubisoftove igre.

Kako smo to u par navrata spominjali, pogotovo u vijestima na Games Masteru, no ne škodi da ponovimo, zaštita se sastoji u nužnosti stalne konekcije na Internet. U slučaju igara koje imaju mrežnu komponentu to možda i ne zvuči toliko strašno, no kako je Assassin’s Creed II namijenjen isključivo solo igranju, opravdanost je spomenute itekako upitna. Igrač, naime, mora biti stalno povezan s centralnim serverom jer ako nema konekcije, Assassin’s Creed II je nemoguće pokrenuti (nezgodno ako mislite igrati na prijenosnom računalu tijekom godišnjeg odmora), a ako iz bilo kojeg razloga dođe do pucanja veze, igra se prekida dok se konekcija ponovo ne uspostavi. Dodamo li tome da su Ubisoftovi serveri često u padu, potpuno razumijemo gnjev igrača koji su platili visoku cijenu zabave koju ne mogu konzumirati kad se to njima svidi.

Doduše, snimanje pozicija na udaljenom serveru odlična je zamisao koju pozdravljamo jer je igru moguće nastaviti s bilo kojeg računala bez potrebe za traženjem i kopiranjem odgovarajućih datoteka, no to je vjerojatno i jedina prednost ovakvog oblika zaštite.

Tajanstvena prošlost

No kad sve radi kako je planirano, Assassin’s Creed II postaje igra od koje se gotovo nemoguće odlijepiti i koja igrača uvlači u renesansni svijet Italije 15. stoljeća. Za razliku od Altaira iz prvog dijela, junak nastavka Ezio Auditore da Firenze živio je rasklašenim životom mladog zavodnika sve do smaknuća najbližih, koje je suparnička obitelj optužila za izdaju. Tada se zaklinje na osvetu odgovornima, a tijekom igre saznat će i mnoge tajne kojima je bilo obavijeno poslovanje njegova oca, kao i mnoge misterije i poveznice sa slavnim osobama i događajima iz ljudske povijesti. Dakako, ne želimo otkrivati detalje i kvariti užitak igranja, a posebno ne veliko finale koje će malo koga ostaviti ravnodušnim.

Scenaristi su, naime, odlično odradili posao glede razvoja priče, što je pogotovo vidljivo kod susretanja poznatih povijesnih ličnosti poput mladog Leonarda da Vincija ili jednog od zloglasnih Borgia. Leonardo će čak postati i Eziov bliski suradnik i opremati ga zanimljivim spravicama tijekom igre, no važno je spomenuti da pojava ili spominjanje svih likova ili događaja djeluje spontano, a ne nabacano bez smisla kako to obično viđamo kod uradaka u koje se htjelo ukrcati mnogo toga, no nedostajalo je mašte da se sve prezentira na pravi način.

Sva područja i gradovi poput Firence i Venecije mnogo su detaljnije dizajnirani od onih u prethodniku i čitavo vrijeme igranja uživali smo u promatranju svakodnevnih aktivnosti neigrivih likova koje bi se vjerojatno odvijale i bez naše prisutnosti. Kurtizane zavode i smijulje se, trgovci prodaju svoju robu, grupice šetača diskutiraju o svemu i svačemu i uglavnom, svi se ponašaju kao da su živi. Dakako, valja pohvaliti i samu arhitekturu koja glavnom junaku omogućava razne akrobacije i mnoštvo iskoristivih opcija kad se nađe u opasnosti ili je želi izbjeći prije no što upadne u nevolje.

Mito i korupcija
Kad dođe do borbe, primjetno je da je ona također evoluirala i dobila neke nove opcije poput oduzimanja oružja protivniku i njegova korištenja protiv dojučerašnjeg vlasnika, no borba protiv više likova i dalje se uglavnom svodi na klasične kung-fu filmove u kojima svi u krugu mirno čekaju svoj red za šamaranje. To je, dakako, povezano s konceptom borbe i atraktivnih poteza koji se izmjenjuju na ekranu s posebnim naglaskom za fatalityje, točnije animacije završnih udaraca koji su mnogo brutalniji od onih koje je zadavao Altair – posebno nam se svidio skok između dva stražara i probijanje njihovih glava skrivenim oštricama istovremeno.

Dakako, prikradanje i ubojstva iz sjene nisu izostala, baš kao ni bacanje noževa na udaljene strijelce, a kako smo rekli ranije, ponekad je pametnije borbu izbjeći u potpunosti i neprimjetno se provući pored stražara. Nama je omiljeni način unajmljivanje kurtizana, premda ni skrivanje u gomili nije za odbaciti iako nam i dalje nije jasno kako je moguće da nas vojnici zbog upečatljive odjeće ne primijete u masi – doduše, ne bi bilo dobro ni da se ponašaju poput stvarnih čuvara reda. Tijekom kretanja gradom važno je znati da svaka naša akcija poput ubojstava povlači posljedice u smislu negativne reputacije. Ako je ona visoka, veća je šansa da nas čuvari primijete, no srećom ju je moguće smanjiti bilo trganjem postera s našim likom, ubojstvom korumpiranih službenika ili pak potkupljivanjem glasnika.

Ukratko, Assassin’s Creed II dostojan je nasljednik prethodnika koji u serijal unosi brojne novosti i premda ovakve igre nisu u samom vrhu naših najpoželjnijih igara, priznajemo da smo ga odigrali sa zadovoljstvom.