Totalno ludilo!

Ove godine navršava se četvrt stoljeća otkako se igram na računalima i mislio sam da sam vidio sve: zombije i kosture, zle zmajeve, debele princeze, pacmane, ale, bauke, karakondžule (razne), patuljke koji jašu leteće svinje, i obrnuto… Recenzentski posao gotovo je rutinerski. Nema pucačine koju ne mogu napucati ni sela koje ne mogu obraniti, dok MMO igre uvažavam kao liječeni narkoman: teško im mogu odoljeti jer me na dane i tjedne šalju u neki drugi svijet, ali znam da mi pritom srču rumenilo iz lica i radost iz stvarnog života.

Zato me baš veseli zaigrati igru poput Batmana, zabavnu i svježu, kratku i ispunjenu, u svakom pogledu izvrsnu, iako naizgled u njoj nema ničeg novog. Negativac je stari, najstariji – Joker. Zadnji puta vidjeli smo ga u lani u filmu Vitez Tame, a prvi puta u prvom broju stripa. Mjesto radnje je grad Gotham, dakako; točnije, umobolnica Arkham, koju je koncem sedamdesetih osnovao Amadeus Arkham (kasnije je podilkanio i postao štićenikom u vlastitoj kući), dom mnogih živopisnih superkriminalaca. A na komande s tipkovnice odgovara sam g. Bruce Wayne, koji se dobro drži ako se ima u vidu da je prošlo točno 60 godina otkako se prvi put pojavio u stripu, pućkajući lulu s frendom Gordonom, na prvoj tabli 27. epizode Detective Comicsa.

Šiš-miš
Igra se otvara animacijom u kojoj Batman transportira uhapšenog Jokera u umobolnicu Arkham vozeći ga na suvozačevom sjedalu Batmobila. Isprva bi se moglo zaključiti da se radnja nastavlja na konac Viteza Tame, ali nije tako: prava pozadina epizode otkriva se s vremenom, kroz igru. Dolazak u instituciju Joker prihvaća vrlo ležerno, no kako se ne radi o uobičajenom prenemaganju tog superzlikovca, Batman posumnja da Mr. J sprema bijeg ili možda nešto ozbiljniju smicalicu. Batman je, naravno, u pravu i Joker bježi. Propustivši na vrijeme uvidjeti pravu dimenziju Jokerovog plana, Batman postaje zatočenikom umobolnice u koju je većinu pacijenata spremio – on sâm.

Zajedno s pomagačima Joker preuzima bolnicu, a cijelo komešanje uznemiri ostale luđake koji nisu nužno pomagači zlikovca (već su jednostavno ludi) pa si bolesnici nađu zabavu u ubijanju osoblja i stražara. I ludima i zlima Batman propisuje jednak lijek za smirenje – šaku u nos – no čini se da je Joker dobro razradio plan: Batman je uvijek korak iza. Za igrača su to dobre vijesti, jer što je više smetala na putu, što se više negativaca treba riješiti u jednom kadru, to je zabavnije. Sustav borbe ne traži od igrača koncentraciju ni kombiniranje više od tri tipke da bi ponudio dojmljive rezultate: kosti krckaju, ruke se uvijaju i tijela lete uokolo na način da koreografirani spektakl ne dosadi gledati ni nakon desetak sati, koliko traje Arkham Asylum.

Osim bliske borbe, Batman se zna skriti u sjenama ili vrebati na protivnika viseći sa stropa; služi se detektivskim sposobnostima, leti (naravno) i koristi gadgete koje igra uvodi postupno i brižno, da igrač nikada ne osjeti da je na gamepadu previše tipki. Vitezu Tame se u igri gleda preko leđa, pa je riječ o third person igri, ali ne nužno pucačini, šuljanju ili platformi, već su uobičajeni mehanizmi ovdje vješto kombinirani u zabavni hibrid. Drugim riječima, igra je skrojena oko glavnog junaka umjesto da ga se pokušava uglaviti u neki žanrovski kalup.

Pritom je zgodno vidjeti kako se razvojni tim tvrtke Rocksteadyja poslužio lukavstvom. Ugođaj igre je mračan, kao preslikan iz hvaljenog Bioshocka, s prostorom izoliranim od svijeta i ispunjenim beživotnim tijelima, gdje nije lako zadržati zdrav razum. Jednom kad se odgovorni za zlodjela nađu na nišanu, Arkham Asylum se ugleda na popularni Resident Evil 5 i uvodi epske bitke bossova, dok se glavnina igre odvija vrlo slično Riddickovim zatvorskim avanturama u svemiru (tu se ni na što ne aludira!), jednoj od najboljih igara desetljeća. Uzmite sve ovo, dodajte Batmana (koji je zapravo ninja, doznali smo to u pretposljednjem filmu) i recept za izvrsnost je tu.

Tko je lud?
A kako je točno londonski studio sa svega 55 djelatnika od tog jednostavnog recepta uspio skuhati odličnu igru, ostaje misterij. Do sada nisu radili tako dobre igre; zapravo, u portfelju imaju tek jednu (Urban Chaos), pa ipak redatelj igre Sefton Hill čvrsto drži kormilo na pravcu koji je Christopher Nolan postavio s posljednja dva Batmana, daleko od filmskog kreveljenja iz devedesetih. Odličan potez bio je angažman Paula Dinija, scenarista koji je pisao za animiranu seriju i strip, a s poslom koji su obavili animatori mora biti zadoljan i sam Jim Lee, koji je narisao suvremenog Batmana.

Narisanom Jokeru (glas mu posuđuje Mark Hamil) izvrsno pristaje interaktivno izdanje u videoigri, taman između stripa i filma. Svaka čast Ledgeru, Nicholsonu (pa i Romeru) koji su ulogu zlikovca tumačili na filmu i TV-u, no osvježenje je moći se usredotočiti na lik, bez daveža i vijesti o pokojnom glumcu, što je o njegovoj ulozi mislila mama, kako ćemo sad bez njega i ostalih nusprodukata holivudskog zanata.

Ne treba biti fan Batmana da bi se uživalo u igri iako će gledatelji prepoznati mnoge likove s ekrana, poput dr. Jonathana Cranea i Ra’se al Ghula. Krug starih znanaca širi se za čitatelje, koji će cijeniti trenutke poput ponovnog susreta sa zločestim Baneom kada mu Batmen veli “Ovog puta ću ja slomiti tebe” (u stripu je Bane Batmanu skočio na kičmu), a zabavni su čak i usputni zadaci, njih stotine, koje je pametno osmislio i umobolnicom razasuo Edward Nigma. Riddlerovi zadaci nisu tek usputni, poput dosadnih zastavica u Assassin’s Creedu, već igre unutar igre koji za nagradu nude nove detalje o likovima iz igre i još referenci na ekipu iz Gothama. Na koncu, ima li nekog kome se Batman neće svidjeti? Nema. Tek je jedna bitka, ona s Killer Crocom, na rubu da postane naporna, a da se zainatimo, možda bismo se mogli sjetiti još koje mane. Ali zašto, kada Arkham Asylum briljira tamo gdje je najvažnije: bezumno je zabavan i već sada u konkurenciji za jednu od najboljih igara godine.