Radosti suvremenog ratovanja

Iako je Battlefield karijeru započeo na PC-u, prije pet godina pojavila se prerađena verzija Battlefielda 2 za konzole, što je očito bilo ispitivanje terena, da bi tri godine kasnije uslijedio šok i nevjerica: Battlefiled: Bad Company objavljen je ekskluzivno za konzole. “Izdaja!”, vikali smo tada i slali prijeteća pisma na adrese EA i DICE-a, koji su nam se odlučili smilovati i rezultat je pred nama.

Battlefiled: Bad Company 2 igračima na PC-u potpuno je novo iskustvo jer sadrži solo kampanju koja je u čitavoj priči ipak tek marginalna stvar, no odlična je za upoznavanje svih krasota koje je DICE-ov engine Frostbite sposoban prikazati. Naime, još u prvom dijelu Bad Companyja okolina je bila destruktabilna, no u nastavku je napravljen dodatni korak prema realnijem prikazu uništavanja, eksplozija i svih popratnih efekata koji će nas barem pri prvoj pojavi ostaviti bez daha – kasnije se čovjek ipak navikne.

Crvena opasnost
Sumnjamo da će vlasnici PC-a kupovati Bad Company 2 zbog solo igranja, no kad je već ponuđena, u par riječi ćemo opisati što kampanja donosi. Priča prati četveročlanu ekipu Bravo Two koja će lunjati svijetom u potrazi za misterioznim oružjem masovne destrukcije koje ni pod koju cijenu ne smije pasti u ruke Rusima. Rusi su, naime, glavni krivci koji su pokrenuli novi rat i prema uvodnom videu zauzeli gotovo pola svijeta, no nisu se uspjeli dokopati oružja na kojem su radili Japanci tijekom Drugog svjetskog rata.

Već prve misije otkrit će nevjerojatnu detaljnost okoliša te iznimno kvalitetne međuscene u kojima smo se više divili glatkim, gotovo filmskim pokretima i prikazima likova nego što smo pratili same konverzacije, no moramo spomenuti da na nekim dijelovima međuscene djeluju isforsirano i nasilno ugurano premda nije bilo potrebe za njima. Ako je vjerovati opisima originalnog Bad Companyja, naša je ekipa prilično odrasla i premda uvijek imaju što reći, mnogo su češće ozbiljni, a i kad pokažu onu neozbiljnu stranu, čine to na profinjen i humorističan način – neke su scene uspjele izmamiti osmijeh čak i starim gunđalima poput nas.

Trkeljamo o svemu i svačemu, no nismo se dotakli same igrivosti koja je, što se tiče kampanje, odlična. Kao pripadnik ranije spomenute elitne postrojbe proputovat ćemo svijetom od zaleđenih jezera i snijegom prekrivenih sela do gustih prašuma, dok će naši suborci vjerno kaskati za nama. Izgleda da se igračima jako svidio sustav nepostojanja paketa s prvom pomoći kao u konkurentskim igrama, pa se zdravlje glavnog lika očituje u popunjavanju ekrana krvlju od rubova prema sredini, dok je liječenje automatsko ako neko kratko vrijeme ne zadobijemo kakvu ozljedu. Ako pak poginemo, krećemo od zadnje pozicije, a one se pak snimaju prije svakog većeg sukoba.

Otporni na metke
Na suborce srećom ne moramo misliti jer ako i popiju RPG u glavu, lagano će se podići na noge i nastaviti s puškaranjem, što nipošto ne znači da su beskorisna nakupina piksela. Naprotiv, u stanju su se vrlo efikasno i sami boriti, sakrivati, zaobilaziti neprijatelja i koješta drugo, no da ne bismo u bunkeru palili cigaretu dok oni obavljaju sav posao, važne stavke poput označavanja tenkova za zračni udar ili skidanja straže snajperom nakon bljeska munje ipak su u našim rukama.
Ono što nam se posebno svidjelo jest velik izbor oružja koja nalazimo kod poginulih neprijatelja ili na posebnim mjestima označenima na mapi i uvrštavamo u arsenal. Dakako, nemoguće ih je sva nositi odjednom, no tijekom misija često imamo priliku pristupiti skladištu i izabrati dva osnovna koja ćemo koristiti u daljnjem probijanju kroz protivničke redove. Kad ih već spominjemo, recimo da umjetna inteligencija neprijatelja nema ustaljeni algoritam koji koristi, pa je na momente zapanjujuće lukava, dok je u drugim situacijama totalno glupa. Primjerice, neki se neprijatelji neće skloniti s čistine iako vide da pucamo po njima, dok će drugi skakati od zaklona do zaklona i namučiti nas pošteno – srećom, metak većeg kalibra probija zidove bez problema.
Iako nam se kampanja svidjela (uz par neizostavnih primjedbi), Bad Company 2 svoje pravo lice pokazuje u multiplayeru koji je, jednom riječju, odličan – opet uz neke zamjerke o kojima više pročitajte u okviru. Dok u solo igri možete predvidjeti kretanje protivnika i moguće zasjede, mrežna igra je potpuno nepredvidiva zbog ljudskog faktora, no autori su i dalje igrali na kartu timske igre umjesto sposobnosti pojedinaca. Dakako, nije loše u timu imati vrhunskog snajperista, no on sâm neće dobiti bitku ako drugi igrači lutaju mapom kao gorile u magli.

Za svakog ponešto
Na raspolaganju su nam četiri klase od kojih svaka ima svoju ulogu i, iako svatko ima svoju omiljenu klasu, valja se prilagoditi situaciji. Primjerice, ako se ratuje na dijelu mape na kojem nema vozila, možda je pametnije izabrati bolničara umjesto inženjerca kako bi dizali onesviještene i bacali pakete s prvom pomoći na mjesta gdje znate da vaši ljudi prolaze. Presudan će biti i pogled na sastav tima, pa kod idućeg respawna odaberite klasu koja nedostaje ili je ostali igrači uzimaju najmanje – no opet, pripazite na konfiguraciju terena koji vas očekuje. Mape u Rushu su ogromne i sadrže mnogobrojna vozila, za razliku od Squad Deathmatcha koji se odvija na malim mapama uz užasno brzu igrivost. Dakako, tu je i stari Conquest, osvajanje zastava koje smo upoznali još na Wake Islandu, kao i Squad Rush, umanjena verzija Rusha. No što god igrali, imajte na umu da samo timskom suradnjom možete doći do pobjede.

Lovci na trofeje posebno će uživati u otključavanju velikog broja oružja i gadgeta koje dobivamo napredovanjem, kao i činovima koji ne moraju nužno govoriti o umješnosti igrača. Glede same igrivosti valja primijeniti iskustvo iz solo igre koje kaže da siguran zaklon ne postoji. Na svim je mapama moguće srušiti apsolutno sve što oko sebe vidite, što će biti popraćeno adekvatnim grafičkim efektima, ali i promjenom taktike. Važno je spomenuti i da su autori uvrstili pojednostavljeni model balistike metaka i granata, zbog čega će snajperisti prije no što počnu nizati headshotove morati malo vježbati u procjeni udaljenosti, baš kao i inženjerci i tenkisti kod kojih je ovaj efekt još izraženiji.

Premda bi se o igri dalo još mnogo pisati, vjerujemo da je i ovo dovoljno da shvatite kako je pred nama vrhunska pucačina namijenjena mrežnom igranju, dok solidna solo kampanja predstavlja dodatni bonus koji nije za zanemariti. Znamo da neki očekuju konačni zaključak u stilu da je Bad Company 2 bolji od Modern Warfarea 2 (ili obratno), no on će izostati. Jednostavno, obje igre imaju što pokazati, a koju ćete igrati, ovisi isključivo od vaših očekivanja.