Crtice s ruba

Još je proteklog mjeseca Randy Pitchford, glavni razvijatelj igre Borderlands, dobro dao naslutiti što bismo mogli očekivati od ove igre. Uspoređujući Borderlands s Falloutom, uputio je kritike na račun dijaloga u lanjskom megahitu, tvrdeći da bi Fallout bio mnogo bolja igra bez njih. “Mislim da su dijalozi dosadni i za drek”, sažeo je svoja promišljanja o konkurentskoj igri u intervjuu za portal Gamasutra, ali je odmah ponudio i rješenje, vlastiti recept  za izvrsnost: manje priče, više akcije i pucanja!

Kome se tada svidjelo što dizajner govori, danas vjerojatno uživa u Borderlandsu, postapokaliptičnoj igri s pogledom iz prvog lica i elementima RPG-a (minus dijalozi). Otvorna je sekvenca dojmljiva: u kabini derutnog autobusa šutke se trucka živopisno društvance, dok Krstić za volanom ne prestaje brbljati. Što kroz njegovu bujicu riječi, a što kroz taratninovsko energični intro, predstave se svi putnici, od kojih će na sljedećoj stanici “imat izić” samo jedan – onaj kojeg odabere igrač. Vojnik, snajper, sirena ili tank, nekakva je gruba klasifikacija likova, među kojom će si svaki RPG-aš prema davno usvojenom obrascu lako odabrati avatara.

Jednom na površini Pandore (neki će geek opaziti da se jednako zove svijet u nadolazećem filmu i igri Jamesa Camerona, Avataru), planeta jednako negostoljubivog prema istraživačima, lovcima na blago i banditima, slijedi upoznavanje s mehanikom igre (FPS) i prvi quest, no svu će pažnju igrača zaokupiti čarobne vizure sci-fi svijeta. Kao listanje Stripoteke, i to onog središnjeg dijela u boji, izgleda da cel-shaded čudo od grafike pogonjeno Unreal engineom, uživo mnogo ljepše nego na slikama kojima smo se divili prije dva, tri mjeseca u izvještaju s E3-a, kada smo Borderlands proglasili najljepšom igrom sajma.

“Genijalno”, misli si čovjek levela jedan do dva, grabeći kroz prve questove “kao Hermannov Jeremiah, u koji je netko ubacio i mene!” Početno oduševljenje Borderlandsom i magija traju dosta dugo, oko tri dana, zahvaljujući najstarijem triku videoigara: level-up. Igrač konstantno napreduje, dodaje si nekakve skill pointe ovisno o klasi (vojnik, primjerice, može razvijati turret kojem ne bi škodio nerf), a novi i bolji oklop ili oružje uvijek su tu, iza sljedećeg ugla, i vuku igrača naprijed… Opasan štos, koji je mnogo ljudi držao mnogo godina u WoW-u, a kod nekih rezultirao i opsesivno-kompulzivnim kliktanjem po svemu što mob dropa.

Negdje oko levela 20, ovisno o tome koliko je tko stripova listao, koje Mad Maxove gledao  i koje Falloute igrao, počinju se širiti pukotine u šarenoj slici Borderlansa, pa se može nazrijeti ono što stoji iza – a to je veliko ništa. Bez priče (i dijaloga), s generičkim zadaćama i opremom, Borderlands se doima praznim i brzo postaje dosadan, dosadniji i od Jeremiaha, a ideju da će vam društvo raditi suigrači u kooperativnom multiplayeru developeri su sasjekli sami odabirom zastarjele GameSpy mrežne komponente. Bez dediciranih servera i jasnih opcija za odabir suigrača iz zemlje ili makar regije, te još nekoliko boljki koje razotkrivaju igru krojenu za igrače konzola, a ne PC-a, Borderlands bi ove godine ipak mogao osvojiti poneku nagradu: za razočaranje godine.