Stižu američke trupe…

Nedostaje mi zagrebačko kino Triglav i subotnje projekcije klasika kao što je Stalloneov Cobra. “You’re a disease, and I’m the cure” promumljao je Cobra i fliknuo nož u prsa prvom koji mu je stao na put, a iz publike se orilo “Bravo! Jedan!” Kod sljedećeg mrtvaca urlalo se “To! Dva!”, pa “Tri!” i tako redom, da bi do kraja filma publika zajedničkim snagama došla do točnog broja mrtvaca. Ta se cifra kasnije mogla usporediti s rezultatima suvremenika Johna Matrixa, koji je veći dio poslao obavio potkraj Commandosa u ružičnjaku (ukupno 81 mrtvac), ili godinu starijim Stalloneovim Rambom II (58 leševa).
Djela filmskih junaka iz osamdesetih blijede u usporedbi s bodycountom Modern Warfarea 2, pa ako ćete dovesti koga da vam bulji preko ramena i naglas broji žrtve, pazite da to budu ljudi iz finije škole – ovdje se brojke brzo penju u stotine, tisuće čak.

Novi se Call of Duty otvara onako kako druge igre ili filmovi završavaju – cliffhangerom. Napeta situacija koja budi interes za igrom ovdje je sročena u istoimenu misiju, negdje u snježnim brdima Kazahstana, gdje dvojica specijalaca tragaju za važnim dijelom srušenog satelita. Na početku vise s ruba ledene sante, na kraju bježe u ludoj jurnjavi snježnim vozilima, a već u sredini premaše Rambovu normu potamanivši solidnu količinu Rusa koji su također nanjušili satelit…

Terorist antagonist
Snažna su otvaranja zaštitni znak serijala Call of Duty – njima se nastoji dojmiti recenzente koji nemaju vremena za igranje cijele igre, a istraživanjem se došlo do podataka da dvije trećina igrača ionako nikad ne završe igre koje započnu. Zato nas MW2 odmah na početku želi zadiviti prikazom vojne baze u Afganistanu, modeliranom do u najsitnije detalje, gdje igrač pohađa kratku obuku i odmah potom kreće u furioznu akciju na lokacijama od Washingtona do Gruzije. Već je u prvo poglavlje, od ukupno tri , smještena jedna od najuzbudljivijih misija, s potjerom kroz brazilske favele, kao i ona oko koje se diglo najviše prašine u medijima – No Russian, u kojoj igrač zajedno s teroristima može masakrirati civile na moskovskom aerodromu.

Radnja je smještena pet godina nakon događaja u prvom Modern Warfareu. Ruski ultranacionalist Zakajev je mrtav, ali je njegova stranka na vlasti, a njegov nasljednik, Vladimir Makarov, terorizira svijet. CIA mu pokuša uvaliti špijuna, no Makarov ga prozre i iskoristi da za pokolj na aerodromu okrivi CIA-u, pa prljave igre obavještajaca ubrzo eskaliraju u otvoreni sukob… Uloga igrača je višestruka: u jednom trenu je u čizmama vojnika Josepha Allena, već u drugoj misiji postaje specijalac Garry Roach, ili prašinar Ramirez, ili Soap MacTavish… Ratni vihor je dobro simuliran: u većini slučajeva teško je razlučiti tko je tko, tko sam ja, ili što se uopće zbiva.

Radnja koja povezuje svih 18 misija postoji, no prezentirana je bizarno – kratkim dijalozima likova između misija (čuje im se glas, ali se oni ne vide), pa se MW2 uglavnom svodi na kaotičnu, ali svejedno zabavnu akciju. Izvrsno koreografirana akcija, raskošna grafika i egzotične lokacije poput raketne baze na naftnoj platformi koju moraju preuzeti ljudi-žabe, čine da se igrač osjeća kao u filmu Jamesa Bonda ili seriji Jacka Bauera, samo bez onih dijelova s brbljanjem. Ili, kako izostanak ozbiljnog pripovijedanja u igri komentira kolega s Interneta: ostavimo dosadu tamo gdje joj je i mjesto – u knjigama!

Mane multiplayera
Svojevremeno sam igrao Modern Warfare na jednom od popularnih servera u regiji i pamtim zgodu kada se pridružio Milorad Dodik. Ne vjerujem da je to bio baš predsjednik Vlade Republike Srpske glavom i bradom, zguren negdje za tipkovnicom; prije je riječ o igraču koji je samo posudio njegovo ime za nadimak. Administrator servera zaprijetio mu je izbacivanjem iz igre ako ne promijeni ime, što je Milorad odbio, pa je promptno torpediran. Moje pitanje administratoru zašto ga je uklonio – ne radi se o osuđivanom ratnom zločincu, već legitimno izabranom političaru – donijelo je pedalu sa servera i meni…

Odluka razvojnog tima da mrežnu igru MW2 u potpunosti zatvori zato mi nije teško pala. Nema više mogućnosti da šerifi lokalnih servera šutiraju ljude koji im se ne svide, ili da igrači glasaju za izbacivanje nepodobnika. Sada npr. Alan Iverson može upucati Dodika, Butchera može fragnuti Tvoja mama, i tako dalje, a kome se neki od nadimaka ili trash-talk ne sviđaju – može ići. Strogom kontrolom pristupa igri kroz središnji server rješava se i problem varalica koji kvare zabavu, ali uklanja i pirate i tvrdice koje bi igrale, ali platile ne bi. Baš dobro.

Način igre svidjet će se svima koji su voljeli prvi MW. Akcija se dodatno ubrzala i usložnila (dizajn vlastitih klasa, otključavanje oružja i perkova, killstreaks…) i time igra postaje interesantnija ljubiteljima stare škole twitch FPS-ova, za koje smo dosad mislili da odumiru. Nažalost, upokojeni su dedicated serveri, kao i podrška za modere, ekipu koja bi izrađivala vlastite mape i načine igre. Vjerojatno zato što gomila besplatnih i lako dostupnih sadržaja kvari planove za prodaju dodatnih mapa, što je inače solidan biznis na konzolama, pa si izdavač želi osigurati uvjete za uzimanje love i na PC-u. Prođe li ovakvo rješenje, a za sada se čini da prolazi, moglo bi biti prekasno kada igrači na PC-u jednom prokuže poslovni model MW2 , odnosno kojim im to poslom “stižu američke trupe…”

Razumljiva je želja izdavača za ekstra profitom, no ograničenje maksimalnog broja igrača u mreži na 18 nije. Nedostatak pokazatelja pinga (umjesto brojeva, tu su nepouzdani podaci), podrške za klansko nadmetanje, promjene kuta gledanja za različite rezolucije u opcijama te konzole u kojoj bi se ovo moglo riješiti ručno, ozbiljni su problemi koji kvare ukupan dojam inače kvalitetno producirane igre. Solo kampanja traje svega 4 – 5 sati, što će se nekome učiniti malim, pa je, uz nabrojene mane i visoku cijenu, u ovome trenu novom Modern Warfareu teško dati preporuku.

Nema veze – i bez naše preporuke MW2 je ostvario rekordne prodajne rezultate i drži prvo mjesto na većini top ljestvica. Usporedbe radi, Titanic je film koji drži prvo mjesto po zaradi na box officeu, U2 je sastav koji je rasprodao dva nastupa na zagrebačkom stadionu, a Halid izvođač koji je dvije večeri zaredom napunio Arenu. Svakako dojmljivo, ali ne bih baš stavio ruku u vatru da je riječ o najblistavijim primjerima umjetnosti. Jednostavno se radi o vrsti zabave koja će se svidjeti velikoj većini, ali srećom – ne svima.