Plastična kirurgija

Potencijal njemačkog razvojnog tima Crytek upoznali smo u Far Cryu, igri koja je malo koga ostavila ravnodušnim. Riječ je o naslovu koji je u ondašnje vrijeme nudio nevjerojatno detaljan grafički prikaz okoline povezan s potpunom slobodom kretanja. Dio tog ugođaja developeri su uspješno preselili i u svoj novi projekt Crysis, a kako su imali gotovo neograničena sredstva (ipak iza njih stoji Electronic Arts), bilo je realno očekivati kako će spomenuta igra postaviti nove standarde u žanru FPS-a.
Koliko su u toj nakani uspjeli, teško je prosuditi. Naime, Crysis jest grafički impresivan, no s druge strane i toliko zahtjevan da će ga moći kvalitetno vrtjeti samo vrhunski strojevi današnjice. Isto tako, igrivost je odlična dok igrač ne otkrije rupe i načine kako bez imalo muke zaobići sve zamke koje su autori postavili pred njega. Vjerujemo kako to Crytek nije planirao, no već je nakon sat vremena igranja očito kako postoje alternativna rješenja koja brže vode do cilja i samim time do kraja igre.

Brz k'o munja
Priča Crysisa smještena je trinaest godina u budućnost, što opet ima veze s igrivošću, kako ćemo kasnije objasniti. Uglavnom, na području neimenovanog pacifičkog otočja pronađen je ogroman izvor energije i prema prvim izvješćima riječ je o asteroidu. Američki su znanstvenici pojurili istražiti ga, no vlada Sjeverne Koreje tvrdi kako je otočje njihov teritorij te na njega šalje masivnu vojnu silu. Pod izgovorom spašavanja učenjaka iz ruku neprijatelja, specijalna američka postrojba kreće na zadatak te se ubrzo otkriva da vojnici Koreje nisu glavni neprijatelj, već samo nebesko tijelo. Vjerojatno već i sami znate kako je riječ o vanzemaljskom brodu čiji putnici nemaju nikakvih dobrih namjera prema ljudskoj vrsti.
Prvi dio igre je klasična pucačina na način Far Crya, odnosno pred nas je stavljen zadatak, a odluka o tome kako ga riješiti prepuštena je igračima. Izbor budućnosti autorima je omogućio da glavnom junaku navuku futurističko nano-odijelo, novotariju na koju se vrlo lako naviknuti i čije su nas mogućnosti u početku oduševile. Naime, odijelo djeluje na sam organizam nositelja na način da poboljšava određene funkcije poput izdržljivosti, snage ili pak brzine, dok je nevidljivost dodatni “šlag na torti” koji će nam priuštiti gomilu nezaboravnih trenutaka. Svaka je mogućnost sama po sebi korisna, dok je pametno korištenje i brzo zaključivanje koju od njih rabiti u kojem trenutku itekako poželjno.
Sve to u teoriji zvuči jako dobro, čak predobro da bi bilo istinito, pa prije nego što pokvarimo pozitivan dojam, riječ-dvije o protivnicima. Njihova umjetna inteligencija je naime na vrlo visokoj razini pa nisu obične lutke za napucavanje, već znaju lukavo koristiti zaklone, okružiti nas ako ih je više, a u slučaju da iskoristimo nevidljivost dok smo im na vidiku, grupno će nas tražiti i ispucavati rafale prema mjestu gdje su nas posljednji put vidjeli.
Premda u igri postoje i vozila, njihovo uvrštavanje je dvosjekli mač. Naime, Crysis gubi na draži jednom kad shvatite da pola igre (karikirano) prolazite vožnjom dok ne uništite vozilo, a zatim trćite do idućeg (ima ih na svakom koraku) kako biste nastavili na ranije opisan način. Čemu se mučiti s vojnicima između dva cilja kad ih je jednostavno moguće pregaziti ili projuriti kraj njih? Zašto istraživati zabačeno selo kad vožnjom štedimo streljivo i opet ćemo stići kamo smo naumili, no mnogo lakše i efikasnije. Vezano uz igrivost, recimo i kako nam se nije svidio dio u unutrašnjosti vanzemaljskog broda koji je prije smiješan nego zabavan, dok sam kraj igre nećemo opisivati, da nam netko ne zamjeri, ali je jedan od najgorih ikad viđenih. Da, znamo da će biti nastavaka, no prvi je dio mogao završiti smisleno.

FPS današnjice za računala budućnosti
No sve bismo to mogli prežvakati i igri dodijeliti višu ocjenu da nije abnormalnih hardverskih zahtjeva. Istina, Crysis na najvišim postavkama donosi vizualnu kvalitetu kakvu do sada nije imao ni jedan FPS i svaka scena oduzima dah, bilo da se radi o šetnji prašumom u koju kroz krošnje prodiru sunčeve zrake ili o pukom promatranju protivnika pod krinkom nevidljivosti. No što to vrijedi kad će prosječni stroj današnjice jedva potegnuti srednju kvalitetu uz neke stavke poput sjena na najnižem stupnju. Na navedenoj minimalnoj konfiguraciji uz najniže detalje igra doduše radi, no daleko od toga da je vizualno atraktivna i da nema trzanja. Ima ga itekako, a koliko čujemo, čak i vrhunske konfiguracije prema kraju igre pokazuju znakove umora i to uz neke ustupke u kvaliteti.
Crysis je očito najmanje godinu dana ispred svog vremena, što neki nazivaju napretkom, no po nama je to velik šamar prosječnom igraču i neka vrsta varanja. Ne sumnjamo da i id Software i Epic mogu napraviti neoptimizirane igre koje će postaviti nove standarde u grafici, no zbog koga? Zbog par ljudi koji ih mogu zaigrati? Jako teško, no izgleda da Crytek i EA ne razmišljaju tako. Crysis je u globalu dobar, ima solidan faktor ponovljivosti, zanimljivu mrežnu komponentu (pogotovo timski Power Struggle) i dijelove koje ćemo pamtiti godinama nakon što ova igra padne u zaborav, no i prokleto visoke zahtjeve koje ne smatramo opravdanima.