Postanak limenog pračovjeka

Jednog dana, kad roboti zavladaju svijetom – a taj dan neumitno stiže! - strojevi će o svom postanku i Adamu, sinu čovječjem koji se transformirao u cyborga, ostaviti zapis u Svetoj Bazi (po M4t3ju). "U ono vrijeme, došavši na posao, Adam nabasa na krivu škvadru te ga ovi izrešetaše. Vidjevši napaćeno tijelo Adamovo, doktori stanu govoriti: 'Zomg!'. I gle, odstraniše mu ruke i noge te ih zamijeniše implantatima, i on bi spašen po duhu robotskom. Adam se probudi i vidjevši da je ozdravio, pozove okupljene i reče: 'Zaista, kažem vam, WTF?' A kolege, ugledavši ga kako hodi po robotski, prestrašeni rekoše: 'Utvara!' I od straha kriknuše. Adam im odmah progovori: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se braćo, jer krivnja nije vaša. Ali gdje je krivde - ondje će biti plač i škrgut zubi." (Amen.)

Možda nije u redu zafrkavati se na ovaj način s ozbiljnom igrom o prekretnici u evoluciji čovječanstva u ne tako dalekoj budućnosti, kada će zahvaljujući napretku znanosti postati mogući kirurški zahvati u kojima se trajno spajaju ljudsko tijelo i robotske proteze. Istovremeno, sve će glasniji biti oni koji tvrde da od čipa u glavi neće izaći ništa dobro i da takvim zahvatima ljudi prestaju biti ljudi, a cijela rasa kreće krivim smjerom i bira put kojim će čovječanstvo uništiti samo sebe.

U 2025. godini, fantazira se u novom Deus Exu, zagovornici augmentacije tijela implantatima navodit će povećanje kvalitete života i novu priliku za bolesne i invalidne osobe kao glavne prednosti, dok oponenti nove tehnologije neće biti religiozni fanatici ni sluđeni ludisti, već interesne skupine koje dosta zdravorazumski postavljaju pitanje morala i etike, poput segregacije na imućne i tehnološki unaprijeđene i nazadnu sirotinju, uz glavnu bojazan: je li čovjek spreman na transformaciju u biće s gotovo božanskim sposobnostima?

Problemi s bivšom
Adam Jensen radi kao šef osiguranja u američkoj biotehnološkoj firmi Sarif, kojom rukovodi poduzetnik i vizionar David Sarif. Tvrtki ide dobro, većinu prihoda ostvaruje od ugovora s Ministarstvom obrane, a reklo bi se da dobro ide i Adamu, bivšem specijalnom policajcu kojem je posao u korporaciji namjestila ravnateljica razvoja, bivša djevojka Megan, a s kojom Adam i dalje prijateljuje. Međutim, jednog dana u laboratorije tvrtke upadnu plaćenici, veći dio osoblja pobiju na licu mjesta, jedan manji dio porobe i odvedu u nepoznato, dok sam Adam bude teško i – u normalnom slučaju – smrtno ranjen.

No u abnormalnom slučaju preživjeli djelatnici biotehnološke tvrtke izmasakriranog Adama postave na kirurški stol, gdje mu operacijski robot svojim ticalima dio tijela pokrpa, a ono što se spasiti ne može – ruke, noge, dobar dio unutarnjih organa – zamijeni protezama i naprednom tehnologijom. Šest mjeseci kasnije, Adam – sada funkcionalni cyborg - vraća se na posao riješen osvetiti bivšu djevojku i otkriti tko stoji iza napada na laboratorij.

Odgovori bi trebali preneraziti dio igrača, ili makar izmamiti 'Aha, znao sam!' u ljubitelja teorija zavjere, jer se nova igra pričom, ugođajem i izvedbom oslanja na izvorni Deus Ex, igru staru jedanaest godina u kojoj se tajne organizacije i ljudi iz sjene bore za moć, ne libeći se pritom ni korištenja biološkog i atomskog oružja. Pa ne bi bilo pošteno napisati ni retka više o Human Revolutionu bez kraćeg osvrta na klasik iz 2000. godine i jednu od najboljih videoigara.

Developer i veliki vizionar Warren Spector bio se zasitio fantastičnih svjetova i osmislio je zaplet za novu igru koja će se oslanjati na teorije zavjere. Radnju je smjestio pola stoljeća u budućnost, što bi trebalo biti dovoljno za razvoj nanotehnologije i stvaranje tajnih agenata s nadljudskim moćima, ali i transformaciju svjetskog poretka u društvo kojim vladaju velike tvrtke, interesni lobiji i tajna društva, s filijalama u vladama i institucijama poput Ujedinjenih naroda kojima se povelje i statuti crvene od redakture i izmjena u korist moćnika.

Često proglašavan jednom od najboljih igara ikad, Deus Ex već je na papiru izgledao sjajno: to je akcijski FPS s elementima RPG-a i primjesama avanture, za što su uz glavnog dizajnera najzaslužniji scenaristi koji su u radnju uglavili bezbrojne reference na znanstvenofantastičnu literaturu i filmove, uz neke inovativne zamisli poput grananja radnje ovisno o stilu igranja i odlukama koje donosi igrač.

Realizacija je bila spektakularna: Spector je izradio ugođajnu igru onako kako je uvijek euforični Molyneux zna samo obećati - o mračnoj antiutopijskoj budućnosti, a uspjehu nije odmogao ni tajming: igra koja se otvara terorističkim udarom i bavi tajnim organizacijama izlazi tek godinu dana prije nesretnih zbivanja 11. rujna 2001. koja još uvijek potresaju svijet. Stoga je igrati prvi Deus Ex danas pomalo kao gledati Tri Kondorova dana, triler zavjere star skoro četiri desetljeća koji se bavi premisom da bi SAD mogle inscenirati krizu, pa napasti i okupirati neku zemlju samo zbog nafte - nekoć očito šokantnom idejom, a sada ni štofom za britku kolumnu.

U dobru i u zlu
Crnom mrljom Deus Exa smatra se nastavak iz 2003. godine, Invisible War, koji nije uspio replicirati kakvoću i uspjeh originala, pa se pred mladim studijem iz Montreala, zaduženim za izradu trećeg nastavka, našao velik izazov. Deus Ex visoko je postavio ljestvicu i developeri su znali da će fanovi i kritičari novu igru uspoređivati s klasikom i zato su donijeli solomonsku odluku da Human Revolution postane tzv. prequel, odnosno da radnja u igri prethodi zbivanjima iz prvih dviju igara.
Iako u razvoju Human Revolutiona nije sudjelovao Warren Spector, Eidos Montreal donio je još jednu dobru odluku: neće mnogo mijenjati recept originala, već ga samo ponegdje osuvremeniti, pa je rezultat igra koja je istovremeno i prequel i remake, a pomalo i reboot. Zaplet je nov i sva su zbivanja vezana uz začetke augmentacije i postanak prvih cyborga, no narativna struktura, gameplay pa i lokacije – glavnina radnje odvija se u SAD-u, sada u cyberbpunkerskoj inačici Detroita koji smjenjuje mračni New York, uz izlet protagonista u Kinu – gotovo su istovjetni izvorniku.

Kockasti dizajn lokacija i paleta u kojoj se tami suprotstavlja samo neonsko narančasta i malo koja druga boja, također su posveta izvorniku, dok je dizajn futurističkih interijera ponovo čist, ali ne i sterilan i posramljuje sve što Mass Effect ima pokazati.

Nakon svega nekoliko naputaka, a koji se tiču prvenstveno sučelja i manevriranja kroz prostor, igra prepušta sudbinu protagonista igraču. Objasnit će mu tek da se s neprijateljima (u prvoj misiji to su teroristi koji uzmu taoce) može obračunati grubo, ostavljajući za sobom beživotna tijela ili pokazati milost, ali neće sugerirati niti umjetno bodovati 'zlo' i 'dobro', kako to vole činiti RPG-ovi. Novi Deus Ex, baš kao stari, prepušta igraču da istražuje svijet.

Rezultat istraživanja može biti skriveni prolaz koji vodi iza zaključanih vrata, novi podatak u provaljenom računalu ili zaporka, a kombinacijom pažljivih kretnji i pravovremenih reakcija moguće je većinu misija dovršiti bez ispaljenog metka. U slučaju kada se nešto ispaliti mora, DE:HR uvodi novost - Adam može koristiti zaklone, onako kako to čine njegovi kolege iz mnogih modernih igara, pa puškarati i provirivati iza ugla u trećem namjesto u prvom licu.

Tiho, tiho, najtiše
Igra ipak dodjeljuje nekakve bodove, jer protagonist mora napredovati, po RPG-aškim pravilima. U slučaju Adama Jensena, cyborga koji još nije dosegnuo svoj puni potencijal, razvoj se zasniva na konzumaciji Praxisa, lijeka dostupnog u ograničenim količinama koji mu pomaže postepeno otključati mogućnosti robotiziranog tijela: ovladavanje zaključanim računalnim terminalima, gledanje kroz zidove, nadljudsku snagu u rukama koje s lakoćom transportiraju hladnjake i ruše zidove, ili tiho, tiše tapkanje – da ga nitko ne čuje ni ne vidi dok se šulja kroz mrak.

Upravo tihano rješavanje svih misija igri daje poseban čar. Na stranu rezultat na koncu svake misije koji će posebno nagraditi igrače koji nikoga nisu ozlijedili (Stealth), a još i više one koje nitko nije ni zamijetio tijekom cijele misije (Smooth Operator) - ugođaj koji stvara uspješna infiltracija, uključujući prisluškivanje zlikovaca koji ništa ne slute, stavlja DE:HR u sam vrh podžanra sneakera.

Bez obzira na odabrani stil igranja – šuljanje kroz sjene ili frontalni napad – Human Revolution je uvijek mračni cyberpunk triler, što znači da uključuje i mnoge elemente noira. Ulice futurističkog metropolisa nalik su paklenom labirintu kroz koji gmižu obespravljeni, dok na najvišim katovima nebodera što rastu iz crnila na njih s visoka gledaju obijesni. Mogućnost igrača da u igri donosi odluke koje bi mogle oblikovati budućnost, što je posebnost medija, u slučaju Deus Exa samo podcrtava zajedničku odliku svih onih očvrsnutih filmskih detektiva i noirovskih antijunaka: neumitnu sudbinu i konac, kojem jure bez obzira što činili.

Nekoliko alternativnih svršetaka, ovisnih o postupcima igrača, zapravo su u savršenom skladu s kanonima noira: ni jedan nije klasični happy end, sve jedna sudbina crnja od druge. Zapravo je zgodno je što su svi svršeci spakirani u istu igru, jer ako ima još tko da upire prstom i ističe linearnu strukturu naracije u filmovima kao jamstvo dosljednosti autorove vizije, dovoljno mu je pokazati na popis različitih „finalnih“ i „ultimativnih“ izdanja Istrebljivača, s brojnim preinakama na filmu.

I još nešto: za razliku od L.A. Noirea, zanimljive avanture smještene u Los Angeles 40-ih godina, vrijeme kada su nastajali izvorni noir filmovi, novi Deus Ex mnogo bolje eksploatira prednosti medija: potiče igrača na istraživanje svijeta u kojem se neće dogoditi apsolutno ništa ružno ako nabasa na neki od sporednih questova i riješe ga prije vremena, dok je L.A. Noire kažnjavao svaki pokušaj improvizacije nespretnim prekidima u radnji.

I Deus Ex i L.A. Noire naslovi su koje pomiču granice medija, odnosno etabliraju ih kao još jedno sredstvo za pričanje priče (u tom je smislu zanimljiv i najlakši stupanj težine Deus Exa, podnaslovljen jednostavno s Tell me a story), naspram eksperimenata u mehanici igara i napretku vizualnih rješenja ili fizičkih modela. Posebno je zanimljivo vidjeti da Deus Ex, igra bez multiplayera, stiže na prva mjesta po broju prodanih primjeraka (do danas je isporučeno više od dva milijuna kopija) u vrijeme kada se sve više govori o smrti singleplayer igara u sljedećem desetljeću, a najveći izdavač na svijetu, Electronic Arts, sukladno takvim prognozama planira svoju poslovnu strategiju i oblikuje sve buduće projekte.