Ubojica snova

Već nakon samog pokretanja igre postaje jasno da je Dreamkiller igra rađena s ograničenim budžetom. To u nekim slučajevima ne mora biti loše jer do izražaja dolazi originalnost autora, no u većini je ipak primjetan nedostatak kvalitete. Bez nekih velikih pretenzija o začetku novog vala old school FPS-ova, Dreamkiller nam donosi konstantnu akciju protiv nevjerojatnih kreatura iz noćnih mora.

A noćne more su specijalnost doktorice Alice Drake, psihologinje koja je kao mala patila od ružnih snova sve dok se nije odlučila suprotstaviti demonima koji je proganjaju. To je ujedno označilo i prekretnicu u njenom razmišljanju i odustajanje od karijere prodavačice u lokalnom dućanu, pa se posvetila daljnjem proučavanju snova i specijalizirala smjer ulaska u iste.
Popratna priča, koju gotovo uvijek preskačemo, u slučaju Dreamkillera odlična je podloga za kreiranje raznoraznih tematskih krajolika, što je autorima djelomično i uspjelo. Naime, svaki nivo je unikatan i prilagođen strahovima pacijenata, no ako uklonimo drugačije boje i poneki detalj, očito je da svaki nalikuje na prethodni. Sumnjamo da bi totalno različita područja privukla mase, no s obzirom na samu priču i mogućnosti koje pruža, vjerujemo da su oni koji su ipak zaigrali Dreamkiller, baš kao i mi, očekivali maštovitiji dizajn.

Ako ste igrali Serious Sam, Painkiller ili pak neke od prvih FPS-ova uopće, već će vam na prvi pogled biti jasno da je Dreamkiller glede bitaka kopija spomenutih. Na nas, naime, u svakom trenutku nasrće gomila protivnika, što nerijetko dovodi do totalne pomutnje na ekranu, a dok ih ne eliminiramo, prolaz za dalje je zatvoren. Naravno, kako koje poubijamo, stvaraju se novi pa većina okršaja može prilično potrajati, a sve navedeno dovodi do potpunog izostanka bilo kakve taktike, skrivanja ili pak navlačenja protivnika u zamke.

Umjetnu je inteligenciju neprijatelja uopće glupo spominjati jer je jedini impuls koji dobivaju taj da jurnu prema nama čim se pojavimo na ekranu. Kad ih već spominjemo, recimo da su i prilikom njihovog dizajna autori pokazali priličnu šlampavost jer se unatoč različitim temama neki neprijatelji ponavljaju iz nivoa u nivo, no da ne budemo baš totalno negativni, recimo da svaki san donosi i nove vrste, od kojih su neke prilično impresivne.

Osim klasičnih oružja koja glavnoj junakinji ostavljaju sami pacijenti u snovima, doktorica ima i par zgodnih trikova poput bacača plamena iz ruke te mogućnosti teleportacije. Vatru je najefikasnije koristiti protiv grupa protivnika tako da trčimo oko njih i lagano ih palimo, dok je teleportacija koristan dodatak za bijeg iz nezgodnih situacija. Istina, valja se naviknuti da prvo valja pustiti sjenu da pravocrtno otrči na drugi kraj sobe/hodnika, malo pucati i hop – pojavit ćemo se protivniku iza leđa. Zgodno, iako ne i nužno za preživljavanje.

Iako Dreamkiller ne predstavlja vrhunski FPS ni po pitanju igrivosti ni po pitanju grafike, riječ je o simpatičnom uratku koji će zapeti za oko nostalgičarima. Svima ostalima preporučujemo neki drugi oblik zabave.