Potemkinovi arhipelazi

Nakon izvrsnog prvog dijela koji je prije osam godina lošu priču zaokružio adekvatnim klimaksom Far Cry je postao samo ime, koje je od Cryteka otkupio Ubisoft, a razvoj preuzeo njihov studio Ubisoft Montreal. Nije bilo sasvim jasno zašto su uopće razvlačili u franšizu jeftinu znanstvenu fantastiku čija je priča dovršena, tim više što “nastavak” koji smo dobili nije imao ništa paranormalno. Ali, drago nam je da jesu. Kakva je to igretina bila – Far Cry 2 je igru pomaknuo u Afriku, Crytekove vrlo široke tropske “hodnike” zamijenio za stvarno otvorenu mapu, prognao mutante, dodao širenje vatre i sveo sučelje na minimum, što je uz sjajan psihološki trik – beskompromisnu implementaciju pogleda iz prvog lica – podiglo uživljavanje u scenu do dotad nedosegnutih visina. Drugi je dio imao dosta problema; npr. konceptualno posve čist i minimalan, ogoljenog sučelja, bio je velikim dijelom realistično dosadan. Misije su se svodile na “idi tamo, ubij neke ljude” – baš kao što bi čovjek očekivao od plaćenika u Africi – a postaje koje ste oslobađali neprijatelji bi brzo opet okupirali, tako da ste se od točke A do točke B morali boriti (ili šuljati) bez obzira na to kamo idete. Smion eksperiment, posebno uz priču koja predstavlja fantastičnu kritiku medijskog pogleda na afričko pitanje, moralno vrlo zapletenu i nejednoznačnu. Autora ovih redova stoga obuzme tuga kad se sjeti kako je ambiciozan i nepretenciozno elegantan bio drugi dio, dovoljno dobar da mu kvalitete sjaje čak i kad ga odjenete u klauna, natovarite mu 20 sati moderne roleplaying dosade i izazov srežete na mjeru koju dopušta igranje gamepadom, što je Ubisoft učinio trećem nastavku.

Riješili su se tihog protagonista kojem smo mogli birati i spol te smo sad u ulozi brbljavog mladog Američanina Jasona Brodya, koji s braćom, djevojkom i prijateljima dolazi tulumariti na imaginarno otočje Rook, koje pomalo vuče na Indoneziju (među životinjama ima komodskog zmaja), ali s brojnim greškicama koje ga prokazuju kao stereotip egzotičnog mjesta u glavi poklonika Hollywooda. Jason je, naravno, arhetip gamera – i kao takav krene razmontirati gusare i svu pripadajuću mafiju na dva pogolema i prekrasna otoka, ulijećući među protivnike wingsuitom i padobranom, eliminirajući ih poput ninje lukom i strijelama, ili jednostavno razarajući i paleći sve pred sobom Molotovljevim koktelima, granatama i raketama. Arsenal je pogolem, a solidna osnova prijašnje igre obogaćena različitim kategorijama neprijatelja (tu su snajperisti, oklopljeni grmalji i psihotični ubojice, svi s različitim obrascima ponašanja i reakcijama na neprijatelja, kao i divlje životinje koje su većinom opasne po sve, što zna izroditi vrhunske priče). No iz akcije smo ovaj put izdvojeni debelim slojem plešućih informacija iscrtanih svuda po ekranu, a ugurala se i mapa neposredne okoline s radarom. Kao da nas igra vodi za ruku, pokazujući nam čak i neprijatelje kroz zidove kad ih označimo ili ako smo si u ruku uboli adekvatnu injekciju domaće izrade, od biljaka s otoka koje smo sami ubrali, što je samo jedan od primjera dodatne mehanike kakva postane dosadna puno prije pola igre. Vožnja je puno bolja nego prije, vozila djeluju masivno i ubrzanje je odlično simulirano, no postavke širine pogleda (FOV) pri vožnji su isključene, što znači da smo većinom trčali i koristili brojne otključane lokacije za instant putovanje – Beam me there, Scotty.

Tanku priču ne uspijeva spasiti par dobro odglumljenih likova ni očajnički Wagner koji trešti cijelu zadnju misiju, a Skrillex, par digitalnih sisa i klanje gusara koji vam je (spoiler) opetovano silovao frenda samo su dio prilično jeftine papazjanije koja u konačnici, istina, natjera da se zamislite nad nenadanom meta-pričicom o hobiju nekoga tko provede sate ubijajući škvadru jurišnom puškom i kazuarima. Ali to je manje bitno. Trebate preporuku, pa hex editor u ruke i izmijenite odgovarajuće DLL-ove dok ne ostane samo igra, bez ičega drugog na ekranu, te odigrajte oslobađajući idealno do pet neprijateljskih postaja na jedno poglavlje priče, ignorirajući vrste questova čiji vam stil grindanja ne leži. Far Cry 3 je ipak Far Cry – nijedan do sada nije bio dovoljno loš da ga preskočimo, pa tako ni ovaj Skinnerov pješčanik pun besmislenog sakupljanja i tupavih mini-igrica. Usprkos čak i tome što je i kao pucačina i kao šuljanje puno prelagan na najvećoj težini te će veterani žanra morati ignorirati brojne opcije da bi igra bila izazov. Recimo, lov nakon kojeg izvadite utrobu životinje nekako posluži povećanju kapaciteta oružja i municije koju možete nositi. Ignorirajte svu tu buku. Napadanje neprijateljskih postaja kao ninja/Rambo jednostavno je prezabavno, a grafika odrađena sukladno najvišim industrijskim standardima. Ako imate stroj sposoban za modernu DirectX 11 igru, i tako imate premalo prilike da ga pošteno prošetate.