Hura za Staljina!

Gledamo li broj objavljenih igara na temu Drugog svjetskog rata, mogli bismo zaključiti da su svi dijelovi tog ratnog sukoba obrađeni, a neki, poput Normandije, i po nekoliko desetaka puta. Ipak, o “crnim kaputima”, kako su ih zvali Saveznici, odnosno “crnim smrtima” za protivnike, malo je toga rečeno iako su ti sovjetski marinci odigrali značajnu ulogu u operacijama oko Crnog mora. Men of War: Red Tide zato je tu da ispravi nepravdu i uvede nas u jedan od najzahtjevnijih RTS-ova koje smo imali priliku zaigrati.

Bez imalo iznenađenja, Red Tide je namijenjen igračima Men of Wara, što dokazuje već prva misija. Kod igara ovakvog tipa uobičajeno je da prvi zadaci budu svojevrsna škola za daljnje misije, čija težina progresivno raste, no to ovdje nije slučaj. Naprotiv, odmah nam je rečeno da s malom grupom moramo probiti dobro utvrđene protivničke položaje, oteti generala, slomiti medvjedu nogu i tko zna što sve ne. Dakako, oni koji nisu igrali prethodnika, morat će se snalaziti s gomilom opcija i petljanjem po inventarima, korištenjem prikladnog naoružanja i sve konce pohvatati u letu.

Čak bi i veterani serijala mogli ostati iznenađeni strukturom misija jer su masovne bitke rijetkost. Ima ih, no većina je naše vojske pod kontrolom računala, dočim mi najčešće kontroliramo male skupine vojnika čije prednosti i mane treba iskoristiti do maksimuma kako bismo uspješno okončali zadatke. To, nažalost, nije nimalo lako zbog duhova iz prošlosti: Red Tide je rađen na istom engineu kao i prethodnik, što ima svojih dobrih, ali i loših strana. Dobro je što su mape detaljno dizajnirane i nude dovoljno prostora za manevriranje i razne pristupe rješenju problema, svaka klasa ima svoju namjenu, često možemo isprobati razna borbena vozila, a tu je i direktna kontrola likova.

Spomenuta je zgodan dodatak koji, kako mu i ime govori, omogućava preuzimanje kontrole nad određenim vojnikom ili vozilom, uključujući samostalno ciljanje. Najveću korist od nje imali smo odabirom snajperista kojeg smo vješto zakamuflirali na kakvom brdašcu i iz daljine skidali protivnike čiji su suborci, u pokušaju da srede strijelca, nalijetali na naše ostale, dobro utvrđene snage.

Pathfinding je, nažalost, i dalje vrlo loš, što vrijedi i za kretanje u skupinama. Naime, nerijetko će vojnici zalutati među protivnike; pola će formacije krenuti prema zadanom mjestu, dok će ostali ostati stajati gdje su bili, a smisleno je kretanje ljudstva po rovovima utopija jer, iz samo sebi znanog razloga, uredno iskoče iz rova i otrče par metara dalje kako bi ponovo uskočili u taj isti rov – barem oni koji prežive. Također, manevriranje plovilima, a posebno iskrcavanje borbenih grupa, najčešće je noćna mora, pogotovo ako se nalaze pod neprijateljskom vatrom.

No da ne bude sve tako crno, pobrinut će se autentična oružja, vizualni efekti eksplozija te gomila misija koje će staviti na kušnju naše strateške sposobnosti. Uz napomenu da poziciju valja često snimati kako biste izbjegli živčane slomove, Red Tide preporučujemo svima kojima se svidio prethodnik.