U zemlji krvi i mesa

Sudbina Arulca, izmaštane države skrojene od najvećih jada afričkih i južnoameričkih zemalja suza, tužna je koliko i priča o Jagged Allianceu. Otkako je 1999. godine SirTech izradio Jagged Alliance 2, silno kompleksnu i jednako zabavnu izometrijsku igru o plaćenicima u Arulcu, govorka se o nastavku. No činilo se da je ime igre ukleto, jer u proteklom su desetljeću propali i developer izvorne igre i izdavač, a onda i razni studiji do kojih su se rastočila prava i licence za eventualni nastavak.

Tako su, prerano i tužno, skončali po jedan ukrajinski i ruski studio što su nam obećavali novi JA, a onda se – nekim čudom i gotovo odjednom! – obećanje malog njemačkog studija bitComposer o remakeu igre materijaliziralo u JA: Back in Action. Priča je istovjetna izvorniku: Diedranna, zla kraljica Arulca, vlasti se dočepala koncem osamdesetih godina udajom za prijestolonasljednika Enrica, a onda mu je dala ubiti oca. Krivicu za ubojstvo svalila je na svog supruga (sada efektivnog vladara Arulca), koji je zato morao dati petama vjetra, stigavši spakirati tek keficu za zube i nešto obiteljskih dragulja.
Kontemplirajući izbor supruge i sudbinu domovine, Enrico je u egzilu odlučio draguljima kupiti plaćenike da mu ubiju babu, a imajući u vidu isključivo oslobođenje poštenog i radišnog naroda. Koji uglavnom radi u rudnicima dijamanata, glavnog izvoznog proizvoda Arulca, ali to nije toliko bitno…

Srce drame
Po dolasku u Arulco, plaćenici zauzimaju aerodrom, ključan za dopremanje novih snaga i opreme u zemlju, a onda se – okršaj po okršaj – moraju probiti duboko u unutrašnjost, sve do glavnog grada gdje stoluje Diedranna. Na igraču je pritom da bira koji će plaćenici sudjelovati u akciji, regrutira ih, brine se o financijama, određuje prioritet ciljeva na strateškoj mapi, ali i prolije nešto krvi po svojim rukama – za slobodu, pravicu i dolare – vodeći svaku pojedinu misiju. I dok je sve opisano potpuno nalik originalnom Jagged Allianceu 2, iz kojeg su preuzeti dijelovi questova i opisi u igri, glavne novosti koje donosi JA: Back in Action jesu trodimenzionalni engine koji oponaša stari izometrijski prikaz te glasovi glumaca.
Iako su grafika i zvukovi osuvremenjeni, Back in Action ne izgleda, a ni ne zvuči suvremeno. Moglo bi se reći da je cijeli štih namjerno retro, a pomalo i trash, tako da osjećaj pri igranju remakea bude sasvim nalik onome iz izvornika. No znajući da studio bitComposer u osnovnom sastavu ima samo 12 djelatnika, postavlja se pitanje – mogu li oni uopće bolje?
Što možda nije fer prema njemačkim developerima, koji su uspjeli isporučiti ono što su mnogi samo obećavali, ali su na sebe navukli i bijes mnogih fanova originala, koji im spočitavaju da su dirali u svetinju pa zasvinjili stvar.

Ključna zamjerka fanova, a i nas ovdje – redakcijskog recenzentskog kružoka – vezane su za izmjene u osnovnoj mehanici igre: strategija na poteze postala je strategijom u realnom vremenu. Nestali su, dakle, famozni action points i igranje po krugovima, koje tek djelomično nadomješta nekakav sistem Plan & Go. Pritiskom na razmaknicu igra se pauzira, i tada se u miru mogu odrediti akcije plaćenika poput nišanjenja, čučanja, stajanja, trčanja ili promjene oružja, a onda se opet pritiskom na razmaknicu igra nastavlja. Do sljedećeg pritiska na razmaknicu.

Postoji, doduše, mogućnost da neki od događaja u igri sami aktiviraju Plan & Go. Tako je, primjerice, moguće namjestiti da svaki novi uočeni neprijatelj pauzira igru, kao i onaj koji je nestao s vidika, ili kad u magazinu oružja nestane metaka… Mogućnosti su brojne, ali sve zajedno nije dovoljno elegantno ni robusno kao hibridni turn-based koji je svojevremeno uveo X-Com: Apocalypse, a potom preuzele igre iz žanra (npr. Silent Storm).

Novi bi sistem upravljanja jedinicama načelno mogao raditi dobro, no stvar je u detaljima. Nevjerojatan je previd dizajnera da se u real-timeu može izdati naredba plaćeniku da puca u metu dok je ne uništi, dok u načinu Plan & Go takva naredba ne postoji – potrebno je ručno odrediti broj hitaca u svaku metu. Jedan hitac, jedan klik; obično ih je potrebno tri, četiri i više, što se u početku ne čini osobitim ustupkom loše dizajniranu sučelju, no kako igra odmiče, raste i broj plaćenika, pa mikromenadžment dvanaest plaćenika postaje zamoran.

Dok nas razmaknica ne rastavi
Rješenje je ovog problema ostaviti plaćenike u real-time načinu, uz naređenja da otvaraju vatru kad misle da treba (guard), i opremiti ih oružjem ubojitim na daljinu. Stari trik iz JA2, što dobro dođe i u Back in Actionu. No tada igra mnogo gubi na izazovu, jer AI koji upravlja neprijateljskim jedinicama ili nije dovoljno sofisticiran, ili za svoje snage ima ljubavi koliko i Diedranna za žitelje Arulca. Postavite li jedinice u zaklon i naredite da otvaraju vatru na neprijatelja, ovaj će nadirati uvijek istim pravcem, gomilajući žrtve i ne mijenjajući taktiku.

Da sve ne bude prelagano, jamči isti taj nedotupavan AI, jer “pomaže” i plaćenicima kod pathfindinga, zbog čega su i najjednostavnije radnje izazov koji nerijetko zahtijeva intervenciju igrača. Umjesto da pucaju kad je frka, plaćenici se sudaraju trbusima, hodaju jedni oko drugih, a umjesto da se mimoiđu – trzaju i titraju, a onda jednostavno odustanu i zaborave na naređenja. Opisujući svoja iskustva s igrom, mladi gospodin Alec Meer s Eurogamera dosege umjetne inteligencije svrstao je “negdje između usisavača i napušene mačke”.

Imajući u vidu sve navedene probleme, pa onda i još par nenavedenih – igra nema mogućnost određivanja formacije grupe plaćenika, izbačen je trening plaćenika iz izvornog JA2, itd. – pravo je čudo koliko je izvorni recept igre zarazan. Čak i uza sve izmjene i nedostatke, u Back in Actionu je ostalo dovoljno magije da vas navuče na veselo prtljanje po ekranu uz koje se lako zaboraviti i do jutra. Odnosno, JA: BIA uopće nije loša igra jer se negdje između zazivanja uspomena iz igara koje su bile nekoć i natruha onoga što je JA mogao biti nudi mnogo ugodne zabave koja se samo u pojedinim segmentima može okarakterizirati mazohističkom nasladom.