Panau u mome srcu

Rico Rodriguez je agent CIA-a, a unutar točno 1024 kvadratna kilometra mape na njegovom PDA-u smjestio se Panau, imaginarna otočka banana-republika pod čizmom stripovskog diktatora Pandaka Panaya. Rico se na Panauu mora sprijateljiti s trima frakcijama kriminalaca, nezadovoljnika i revolucionara, pronaći svog odmetnutog mentora, srušiti dovoljno građevina da destabilizira državicu i poslati diktatora u prijevremenu mirovinu. Zvuči kao podloga za holivudski šund koji je bolje ignorirati – no učinite to samo s pričom, jer je Just Cause 2 najbolji pješčanik koji nam je pao u krilo zadnjih godina. Blaženi američki imperijalizam, koji pomaže potlačenom narodu tako što pošalje Ramba da im uništi vodotornjeve i infrastrukturu, ovdje je oslikan skoro pa uvredljivo lošom karakterizacijom likova i pričom koju je moguće svesti na par rečenica, a mi bismo na jednu riječ: nebitno.

Epski ulet
Mnogo je bitnije što Just Cause 2 dobro zna iskoristiti priliku stvorenu sinergijom vrhunske grafike i golemog terena – kad s tisuću metara visine ujašete u borbu čučeći na kabini putničkog mlažnjaka te raketama i granatama počistite vojnu bazu, “epsko” je pridjev koji se prirodno nameće. Ovaj psihotični pješčanik možda nema profinjenosti i pljuje na naraciju, ali kuži šareno, zabavno i eksplozivno. Dizajnerski je Panau pravi trijumf: tu su moderni urbani centri sa staklenim tornjevima, vojne i civilne zračne luke, nebrojene vojarne i seoca u vrletima planinskog lanca na centru najvećeg otoka. Užitak je nadlijetati Panau, iskakati padobranom i rješavati lokacije – što podrazumijeva rušenje objekata kao što su vodotornjevi, naftovodi, tornjevi s komunikacijskom opremom, spremnici s gorivom, statue narcisoidnog diktatora i mobilni propagandni centri – te pronalaženje skrivenih bodova za nadogradnju oružja i vozila. Uz spomenuto, Panau ima i skrivene predmete koji pripadaju trima frakcijama za koje obavljate misije, kao i 500 nabildanih i oklopljenih oficira koje u ime demokracije treba likvidirati. Sve što skupljate ili rušite, kilometri koje vozite, sekunde u niskom letu avionom, broj headshotova – sve je uredno zabilježeno, popisano i prikazano igraču s prikačenim postotkom.

Igra nudi samo pogled iz trećeg lica, što je posve prihvatljivo s obzirom na kakvoću modela i animacije likova i vozila. Kretanje je fluidno i djeluje uvjerljivo, a interakcija modela s okolinom besprijekorna. I konačno, uza svu tu ljepotu, tu su smjene doba dana i atmosferskih prilika. Tehnički ozbiljna, igra je inače neozbiljna u svemu ostalom. Priča je debilna, stealth je nemoguća misija jer će protivnici reagirati jednako bez obzira na to pokušate li se u bazu uvući neopaženi ili uletite pucajući rakete helikopterom s kojeg visi sajlom prikačen kamion, ragdoll animacije su prenaglašene do te mjere da će neprijatelj često napraviti salto od pogotka u glavu, a svjetleći se meci koriste toliko da je dovoljno dodati “piju-piju” zvukove i imate Star Wars. Unutar tih bizarnih odrednica koje igra postavlja, međutim, stvar funkcionira besprijekorno.

Protivnici nemaju velik raspon ponašanja, ali su konzistentni – u stanju su koristiti zaklon, čekati da mijenjate municiju, prići vam s boka i vrlo su pokretljivi. Dobar detalj je kroničan manjak municije u igri, koji natjera igrača da se ne veže uz jedno oružje, nego koristi sve što mu trenutni neprijatelji ostavljaju po bojištu. Kad se sagleda sama borba, igra bi bila osrednja konzolaška akcija – da nije briljantnog dodatka multipraktične kuke na sajli i padobrana.

Kukom do kaosa
Rico, naime, ima gadget koji evocira Batmana – iz podlaktice može ispaliti kuku prikačenu na (odoka) 75-metarskoj sajli. Kad je ispalite, automatski (i vrlo brzo) će vas privući objektu ili terenu za koji je zakačena. Ovo možete iskoristiti za penjanje, brzo mijenjanje pozicije u borbi, ali i putovanje – ispalite kuku, otvorite padobran i uz malo privlačenja već ste pedesetak metara u zraku. Daljnjim kačenjem i privlačenjem dok je padobran otvoren (uz vrlo malo vježbe) možete jezditi iznad terena brže nego u većini automobila. Kuku možete iskoristiti i za otimanje bilo kojeg od stotinjak vozila i letjelica, čak i od naoružanih vozača – zakačite se za vozilo, eliminirate suvozače pištoljem ili automatom i vozilo je vaše nakon kraćeg mano-a-mano s vozačem, pri čemu morate u određenom vremenu pritisnuti sekvencu brojeva (mrski konzolaški quick time event, ali nam se svidio). Ovo znači da kad neprijatelji pozovu pojačanje u vidu helikoptera s rotirajućim topom neograničene municije, efektivno Ricu daruju igračku kojom može brže i efikasnije potaracati sve što se miče. Zgodan detalj: ako nastavite držati tipku nakon što ispalite kuku, pa zatim naciljate neki drugi objekt, možete privezati objekte i likove jedan za drugi.

Skaliranje težine je solidno: kako napredujete kroz igru, periodički se povećava broj protivnika i oprema koja im je na raspolaganju, tako da borba ne prestane biti izazov. Kaos je u igri resurs – dobivate ga uništavanjem, a koristite ga kako biste otključali misije. Misija koje čine priču vrlo je malo (manje od 10), ali ovo nije bitno jer i nakon što ih dovršite, možete nastaviti obavljati misije za frakcije i istraživati Panau. Dizajn misija je pošten – kakvoćan i raznovrstan. Neke se ponavljaju (ubojstvo i osvajanje ključnih lokacija za frakcije su najčešće), ali mnoštvo ih je zbilja maštovito i vrlo napeto – jednog ćete trenutka voziti prostitutku u ružičastoj limuzini dok vas progone vojnici, a već ćete se u sljedećem boriti protiv gerijatrijske bojne Japanaca iz Drugog svjetskog rata, koji na jednom od otoka čuvaju masivni metalni falus što ruši avione kao da rat nije završio prije kojeg desetljeća. Skakat ćete s nebodera, krasti avione, otimati vozila iz vojnih konvoja skačući po krovovima i proći još pregršt zapanjujućih situacija. Usporedbe radi, čak i osrednje misije u JC2 mogu se usporediti s finalnima (i obično najboljima) u GTA.

Smrt snimanju
Tehnički, igra je impresivno ispolirana. Igrajući na dvojezgrenom E7500 sa 4 GB memorije i ATI 5850, možete zahtijevati grafički maksimum i dobiti ga uz FSAA i glatku izvedbu. Kad poletite, zapanjit će vas detaljnost grafike na horizontu – kilometrima udaljena naselja iscrtavaju se bez uočljivih kompromisa. Bitno je spomenuti da igra ne radi na Windowsima XP jer zahtijeva DX10. Kroz sučelje i samu igru nazire se kako je paralelno razvijana za konzole, ali ovo je ovdje uglavnom pozitivno – izbornici su jednostavni za navigaciju, kontrole ugodno pojednostavljene, automatsko snimanje napretka funkcionira toliko dobro da nijednom nismo bili u iskušenju posegnuti za ručnim snimanjem, koje je također moguće. Sve što napravite, automatski je snimljeno kad poginete; samo nastavite igrati iz najbliže prijateljske baze. Ako ste u trenutku smrti bili usred misije, nastavljate od zadnjeg snimanja, a kod utrka od početka – ali utrke su dovoljno kratke, a snimanje u misijama dovoljno često, da ovo nikad nije problem.

Ukratko, Just Cause je lijepo napredovao od prošlog nastavka i u ovoj ga iteraciji vrijedi iskusiti – od sljedeće se nadamo boljem fizikalnom modelu, rušenju građevina, šuljanju, boljoj inteligenciji protivnika i mrežnoj igri. Ovako s vremenom postane očito da je svijet napučen likovima koji su skriptirani i predvidivi, čisto puškaranje dosadi zbog karikiranosti, a suptilniji pristup igra ne poznaje. Manjkavostima unatoč, predviđamo da će nam ostati na disku dugo vremena – možete joj se vratiti i nakon višetjedne pauze, uskočiti u igru, krenuti u bilo kojem smjeru i iznova biti impresionirani slobodom kretanja i glatkoćom izvedbe. Ako su vam hardver i operacijski sustav na visini zadatka, Panau je divno dotjeran pješčanik koji će vam ponuditi sate i sate istraživanja, uništavanja i vrhunske zabave.