Ognjem i mačem

Nakon odličnog Skyrima kojeg smo se poprilično naigrali, na red je došao novi projekt pod pokroviteljstvom Electronic Artsa za koji su zaslužni 38 Studios, koji su sve osmislili i pripremili, te Big Huge Games u ulozi realizatora. Moramo odmah priznati da u početku najavi Kingdoms of Amalura nismo pridavali previše pažnje jer je Big Huge Games dotad radio strateške naslove i par puta promijenio vlasnike dok nije pripao dotad nepoznatom 38 Studiosu, koji je osnovao bivši igrač bejzbola Curt Schilling.

Uz takve činjenice razloga za sumnju bilo je i previše, no Schilling je pomno sve isplanirao, pa je uz Big Huge Games dobio i Kena Rolstona, vodećeg dizajnera trećeg i četvrtog nastavka The Elder Scrollsa, a za potrebe Kingdoms of Amalura dovukao je i Todda McFarlanea, crtača stripova najpoznatijeg po Spider-Manu i Spawnu, te R. A. Salvatorea. Potonji je itekako zvučno ime jer se radi o piscu koji je samo u SAD-u prodao preko 15 milijuna kopija svojih knjiga, a ljubitelji fantazije slave ga zbog mase djela smještenih u Forgotten Realms, među kojima je definitivno najpopularnija trilogija (ustvari, bila je do pojave novih nastavaka) o tamnom vilenjaku Drizztu Do’Urdenu. Tako je pod vodstvom spomenutih osoba nastao Kingdoms of Amalur, naslov koji ćemo, za razliku od sličnih igara, pamtiti ne po priči, nego po odličnom sustavu borbe i elementima vezanima za razvoj likova.

Noć živih mrtvaca
Već sâm uvod u igru daje naslutiti da pred sobom imamo neobičnu igru jer priča započinje našom smrću. Svi smo gledali filmove gdje glavni lik već u početku umire, dok daljnja radnja govori o događajima koji su prethodili, no ovdje to nije slučaj. Naime, naše je tijelo nakon bitke u kojoj smo poginuli bačeno u Well of Souls, misterioznu napravu koja nas je vratila iz zemlje mrtvih i označila kao osobu bez sudbine koja zbog toga može mijenjati unaprijed zacrtani daljnji razvoj događaja. Povratak iz mrtvih dao nam je i nevjerojatne sposobnosti – koje, doduše, moramo zaraditi – a sukladno promjeni zacrtanih događaja, kako naša sudbina nije predodređena i vezana kao sudbine likova u sličnim igrama, tako po volji biramo sposobnosti i samim time mijenjamo kompletnu igrivost.

Osim odabira likova između četiri rase, na raspolaganju su nam tri klase u koje ulažemo bodove nakon svakog dostignutog nivoa razvoja. Might je naravno namijenjen ratnicima, finesse će odabrati lopovi – ili, kako to naši ljudi vole reći, rogovi – a sorcery je predodređen za one koji vole magiju i bacanje čini. U svakom stablu postoji gomila talenata koji daju određene bonuse, specijalne napade i magije, a moguće su i razne kombinacije između klasa, pa je tako moguće stvoriti čarobnjaka koji vitla mačem, ratnika kojem ni prišuljavanje nije strano, i tako redom. Ipak, najbolje je od svega što je prilikom izbora nemoguće pogriješiti jer je kod određenih NPC-ova moguće resetirati prijašnji izbor i u par klikova od surovog, teško oklopljenog ratnika napraviti metroseksualca u haljini iz kojeg frcaju munje i gromovi. Time potpuno mijenjamo dotadašnji stil igranja, a kako uz određene klase idu odgovarajuća oružja i oprema, prije odluke o rješavanju nepotrebnog tereta preporučljivo je najbolje komade za svaku klasu ipak sačuvati – nikad ne znate kada ćete se odlučiti za promjenu.

Okljaštreni MMO
Borba je definitivno jedan od elemenata po kojem je Kingdoms of Amalur vrlo lako zapamtiti. Povezana s glatkim animacijama kombo udaraca i jednostavnim konceptom njihova izvođenja, ulijetanje među protivnike teško možemo nazvati dosadnim. Uzmemo li u obzir i ranije spomenutu mogućnost promjene stila, jasno je da su upravo tom dijelu autori posvetili najviše truda, što su uostalom naglašavali i u najavama. Kako postajemo sve jači, otvaraju nam se novi potezi koji su više-manje svi iskoristivi, a posebnost je stanje reckoning koje zahtijeva “punjenje”, ali njegovim uključivanjem postajemo gotovo nepobjedivi i nudi nam se mogućnost brutalnih egzekucija protivnika. Jedina zamjerka ide na račun kamere, odnosno namjere autora da je naprave što atraktivnijom, pa se ona vrludajući po ekranu u potrazi za najboljim kutom nerijetko pozicionira na totalno glupo mjesto i prikazuje nevažne stvari ili samo dio onoga što bi trebala.

Napredak kroz igru povezan je s glavnim zadatkom i rješavanjem sporednih, koje ne morate obavljati, ali je preporučljivo. Moramo naglasiti da su sporedni zadaci prilično generički kao u kakvu MMO-u, no najviše nas ljuti što je na mapi nemoguće pratiti više njih odjednom. Tako je tijekom planiranja rute svaki potrebno kliknuti i pamtiti gdje se koji nalazi, što kretanjem u akciju nerijetko rezultira slučajnim zaboravljanjem pokojeg. Nažalost, takve su stvari česte, a kako otkrivanjem novih područja susrećemo frakcije koje nam nude gomile zadataka, dolazi do praznog hoda zahvaljujući obilaženju istog područja po nekoliko puta. Inače, šuška se da je za glavnu priču potrebno nešto manje od dvadesetak sati, a to se vrijeme uz istraživanje svih sadržaja može popeti na preko stotinjak sati, što će zadovoljiti i najtvrdokornije igrače.

Kingdoms of Amalur ima svojih mana, ali općenito je riječ o odličnoj igri u kojoj će uživati ljubitelji dobre, pomalo arkadne akcije i blještavih grafičkih efekata. Uz mogućnost promjene stila igre praktički kad god to zaželimo i spomenutu dugotrajnost, prvijenac 38 Studiosa mirne duše možemo preporučiti.