U dubine, sine

Biti urotnikom, pa slabo spletkariti, nikad nije bilo isplativo. Nekoć bi te pozvali u Beč, kakti na kavu i kolače, a onda te – prije nego mu stigneš reći “servus” – debeli krvnik skrati za glavu.
U svijetu Grimrocka, veli legenda, monarh je ipak nešto blaže naravi, pa svoje urotnike dirižablom preveze na vrh planine i tamo ih pomiluje. OK, nije to baš milovanje; više grubi udarac nogom u stražnjicu da se okovani zavjerenici strovale niz brdo, no dobre su vijesti da su im grijesi tim činom oprošteni – kažnjenici su slobodni i mogu ići kamo žele.
Problem je da s vrha planine put vodi samo prema dolje, i to kroz lanac isprepletenih hodnika punih zamki, čudovišta, tajnih prekidača i baklji. U tom labirintu čudovišta opstaju – od gigantskih puževa što uspijevaju pri vrhu, do bića nalik minotauru skrivenih dublje u planini – vjerojatno proždirući povremene prolaznike. Mračni su hodnici puni oglodanih kostiju.
Hodnike i zamke izgradio je drevni netko, vjerojatno da sakrije kakvu tajnu u samom srcu labirinta, a po istom je poslu razbacao i skrivene poluge i prekidače što otvaraju tajne prolaze – da raspire nadu svih namjernika kako će jednom ipak ugledati izlaz i slobodu. Ostaje, dakle, tek jedan pravi misterij – tko pali sve te baklje?!
Na to pitanje nisu dali odgovor klasici poput Dungeon Mastera ili Ultima Underworlda, pa onda valjda ne mora ni Legends of Grimrock koji je iz tih starih igara preslikao glavninu gameplaya. Grafički Grimrock ne zaostaje (pretjerano) za suvremenim igrama s trodimenzionalnom grafikom, dodatno nas straši kvalitetno produciranom škripom, zveketom i drugim zvučnim efektima, no u svakom je segmentu namjerno retro.
Tako se četveročlana družba, nekoć urotnika a sada slobodnih građana i speleologa, kroz labirint može kretati isključivo naprijed, nazad i postrance, a dijagonalno – ne. Jednako se tako kreću i sva čudovišta na koja likovi nabasaju, no ako su nezavisni finski developeri-debitanti htjeli da im prvijenac bude baš toliko retro, mogli su borbu izraditi i u prikladnijem sistemu, na poteze.
Borbe su zato i najlošiji dio igre: strafing, jedini način za uspješno svladavanje većine protivnika, izgleda kao blesavi ples nekih naročito nespretnih ptica i najveća je zamjerka koju igri upućuju i recenzenti i igrači. No nitko se ne usuđuje zanovijetati previše – ne za manje od 80 kuna koliko stoji samizdat, a za što se dobije i instalacija igre bez DRM-a i aktivacijski ključ na Steamu.
Tim više što je ostatak ove ugođajne igre… pa, sjajan! Od rolanja likova, raspoređivanja bodova za iskustvo, opremanja inventara – i to je igra za sebe! – preko rješavanja zagonetki do potrage za zadnjim skrivenim prekidačem i blagom na svakom nivou, Legends of Grimrock zabavan je i zarazan koliko i klasici na koje se fura.
Ispravno računajući da je većina publike davno arhivirala svoje bilježnice za matematiku i nema kvadratni papir pri ruci, igra nudi da automatski crta mapu labirinta (iako se okorjelim pećinarima daje i opcija da sami črkčaju, kao nekoć), a mogućnost biranja dungeona na početku igre, gdje trenutno piše samo Grimrock, ukazuje da bi se u budućnosti mogao pojaviti i dodatni sadržaj, u formi službenog dodatka ili doprinosa fanova.
Prava je šteta što finski Almost Human dečki nisu ponudili i demo igre s opcijom kupovine – jednom započeti Legends of Grimrock skoro je nemoguće prestati igrati, makar do četvrtog ili petog nivoa, kad neprijatelji postaju brojniji, a zagonetke (frustrirajuće) teške. No prodajni su rezultati ionako dobri: vele da su uloženo već vratili, ni par tjedana od početka prodaje, a tko kupi danas, na neviđeno i preporuku Buga, doznat će da su Finci uspjeh i zaslužili.